Provodadžija

I to mi se desilo. Postadoh „provodadžija“ ni kriv ni dužan. Slučajno. Kako to obično i biva u životu. Na predlog pašenoga koji živi u Nišu, da skupa pomognemo njegovom četrdesetdvogodišnjem prijatelju i sugrađaninu da na vlastitu inicijativu dođe do mlade iz Albanije, nas trojica, posredstvom poznanika sa dobrim „konekcijama“ u zemlji orlova, bunkera i mercedesa, stigosmo najprije do nekada našeg Skadra.

Na prethodno dogovorenoj lokaciji dočekuje nas gospođa za koju nam je rečeno da je „prva ruka“ u poslu koji je tamo godinama već jedan od glavnih neformalnih biznisa. Kako je bilo već podne, obavještava nas da je za taj dan obezbijedila dvije potencijalne mlade kako bi se za jednu od njih eventualno budući mladoženja opredijelio. Prva je islamske, druga rimokatoličke vjeroispovjesti. Jednoj je 26, drugoj 28 godina. U slučaju da se dopadnu mladoženji, nijedna od njih nema problem da primi pravoslavlje. Pojašnjavaju nam tamo da je nepisano pravilo da sa mladom na „audiciju“ dolazi i jedan član njene porodice.

Pošto je „šefica parade“ ukapirala da dobro vladam albanskim jezikom, „naređuje“ da ja i momak (koji je, kako će se ispostaviti, jedan od njenih „menadžera“), pođemo u selo Barlaj kraj Skadra i dovedemo izvjesnu Vjolcu, kako bi se upoznala sa mladoženjom Petrom. „Mladoj“ je, naravno, prethodno javljeno da dolazimo. Zapravo, javljeno je njenom bratu, jer telefon, pa još mobilni, posebno u tako zabačenim krajevima Albanije je više od luksuza. A posebno ga „ne smije“ posjedovati žena, budući da „patrijarhat“ čini svoje. Iako mi to nije prvi boravak u Albaniji, bunkeri na svakom koraku do sela u koje smo se zaputili „bodu oči“. Iz vremena Envera Hodže naslijeđeno ih je, za one koji manje o tome znaju, čak 730 hiljada. Kako se procjenjuje da Albanija ima oko 3,2 miliona stanovnika,pretpostavka je da je u slučaju umišljenog napada, u svaki bunker trebalo da stane po četvoro ljudi.

Kako sam rođeni Metohijac i držim da veoma poznajem mentalitet Albanaca, među kojima imam i prilično poznanika, pa i prijatelja, vozeći „menadžera“ užasnim makadamom od Skadra prema Barlaju, pokušavam da prodrem u svijest čovjeka (izglednog i dobrog materijalnog stanja) koji je riješio da oženi Albanku, iako je upoznat sa ratno-političkim (ne)prilikama između, recimo, Srba i Albanaca na Kosmetu.

Na trenutak mi je pred očima po zlu čuvena „Žuta kuća“. Procjenjujem,  rijetki su oni koji će se bez razmišljanja toga radi, uputiti u „Šćiperiju“ (na albanskom „Zemlju orlova“), nekad najzatvoreniju, a i dalje, bez dileme, najzaostaliju zemlju Evrope. Ispred kapije kuće čiji krov se i ne nazire od ogromnih zidina kojima je dvorište opasano, čekaju nas Vjolca i njen brat, sa kojima, pošto smo ih preuzeli, odlazimo put gradske kafane u kojoj nas s nestrpljenjem očekuje ostatak „ekipe“, a prije svih prilično uzbuđeni mladoženja iz okoline Niša. Po ulasku u kafanu, uslijedilo je upoznavanje koje počinje pitanjem Vjolcinog brata za imovno stanje mladoženje. Nakon odgovora kojim biva zadovoljan, brat dozvoljava sestri da pogleda u potencijalnog supruga.

Do tog trenutka Vojlca je gledala isključivo u pod. Takva su „pravila“. I onda, nakon dvadesetak sekundi „skeniranja“ mladoženje, brat pita sestru da li joj se ovaj sviđa. Uslijedio je odgovor potvrdnim klimanjem glave. Ali, na tome se ne završava čitav posao, jer i mladoženja treba da  kaže svoj sud o djevojci koja je „na udaju“. Zadržava Petar pravo da se izjasni do uveče, s namjerom da vidi i drugu ponudu, naravno, ne govoreći zašto odbija izjašnjenje na „licu mjesta“, kako ne bi povrijedio deceniju i po od sebe mlađu Vjolcu, nakon čega ona i brat odlaze kući gdje će čekati odluku. Ubrzo potom stiže nova djevojka, u društvu istog „menadžera“. Još „mlada“ pošteno nije bila ni zakoračila u kafanu u kojoj smo čekali, desila se „ljubav na prvi pogled“. Petar meni i pašenogu saopštava  – „ova je moja“, i to prije nego će Lucija, kako se zove, i sjesti za našim stolom. Kako sam i u prethodnom slučaju pored uloge vozača imao i zaduženje da prevodim, toliko sam se uživio u ulozi posrednika da žena koja je bila „glava akcije“ nije imala potrebe da promoviše mladoženju, ali ni mladu, jer sam je veoma „iskusno“ odmijenio.Nišlija nije mogao da odoli. Dogovor je pao za tili čas. Kako tamošnja praksa nalaže, odmah se pošlo u zlataru, gdje je kupljen vjerenički prsten za mladu. Nakon toga se u mladinom domu, sa njenim ukućanima pije kafa i dogovaraju detalji. Ostavlja mladoženja novac za izradu mladinog pasoša, kako bi mogla da pređe granicu, budući da je pasoš za veliku većinu tamošnjeg stanovništva, zaista, misaona imenica. Pošto je „putovnica“ bila gotova nakon desetak dana, Lucija sa jednim od braće i provodadžijkom kreće put Srbije, gdje se uvjerava da Petar, istinski gazda i domaćin, živi i bolje nego što je to predstavljeno prilikom njene „prosidbe“. Svoje impresije Lucija u povratku prenosi roditeljima, a tri dana nakog toga, mladoženja u društvu kuma, prijatelja i potpisnika ovih redova, dolazi kako bi mladu odveo u Srbiju. Dočekuje ih Petrov budući tast. Skromna zakuska, kako uslovi života diktiraju, pa nakon par sati put prema Srbiji. Treći dan braka, Lucija iz rimokatoličke prelazi u pravoslavnu vjeru. Kao i hiljade mladih Albanki udatih prije nje u užoj Srbiji, želi, kaže, da djecu rađa kao pravoslavka, iako njen suprug ne insistira na promjeni vjere. Nakon Lucije, u Niš ovih dana stiže i Vjolca, djevojka sa početka priče. Nju je zaprosio u međuvremenu Petrov komšija i vršnjak, učitelj u seoskoj školi i takođe veliki domaćin.

Nije nepoznato da su Albanke uglavnom patrijarhalne i vrijedne žene, odane porodici i muževima, i dakako, dobre majke. O  njihovoj naravi govori i činjenica da gotovo nijedna koja je udata na sličan način u Srbiji ili Crnoj Gori ne pristaje da ispriča svoju životnu priču za novine, uprkos saglasnosti muževa. Zanimljivo je da Albanci sa Kosmeta gotovo nigdje ne mogu u Albaniji isprositi djevojku od sunarodnika. O tome ljudi otvoreno pričaju u Tirani, Skadru, Valoni… Antagonizmi su nevjerovatni.

Ali zato rado Albanke postaju Srpkinje. Mnoge se, zapravo, kako je neko ranije primijetio, samo vraćaju korijenima, budući da u „Šćiperiji“ živi priličan broj albanizovanih Srba. Stoga, Srbi i Albanci ipak mogu zajedno.  Žene čine najveći doprinos prevazilaženju barijera. Valja ih podržati.