Protiv sam NATO pakta ali nisam ni za vojnu neutralnost

Moramo se sjetiti da je, prije 16 godina, počela NATO agresija na Srbiju i Crnu Goru, tokom koje je poginulo 3 500 ljudi, od čega oko 2000 civila. Tri mjeseca su rušene bolnice, vjerski objekti, mostovi, hidroelektrane, medijske kuće, a šteta je procijenjena na preko 100 milijardi dolara.

NATO je u ovoj agresiji koristio ubojna sredstva sa osiromašenim uranijumom, koje su zabranjene svim važećim međunarodnim konvencijama. Ovaj brutalni udar na tadašnju SRJ izvršen je uz flagrantno kršenje međunarodnog prava i bez odobrenja Savjeta bezbjednosti, a posljedica ovakvih aktivnosti su kasniji pogrom nad Srbima iz marta 2004. godine, razbijanje zajedničke države Srbije i Crne Gore i priznanje lažne države Kosovo.

Naši patriotski opredijeljeni građani, kao pripadnici Vojske SR Jugoslavije, aktivno su učestvovali u odbrani otadžbine. Sa druge strane, u Crnoj Gori je bilo i onih, predvođenih DPS-om i Milom Đukanovićem, koji ne samo da se nijesu odazvali pozivu da brane svoju zemlju, nego su činili sve da otežaju funkcionisanje i djelovanje naše vojske. Podsjećamo da je predsjednik DPS-a bio član Vrhovnog savjeta odbrane koji je na sjednici toga Savjeta decembra 1998. godine glasao za odluku da se u slučaju agresije na SRJ država brani svim sredstvima, a nakon napada 24. marta naredne godine otvoreno prešao na stranu agresora. To se u svim demokratskim zemljama smatra veleizdajom, a pogotovo sama činjenica da je odlazio u štab agresora u Briselu noseći očigledno važnu dokumentaciju koja je poslužila agresoru da broj žrtava bude veći. Nezamislivo je da, recimo, britanska kraljica, njemačka kancelarka ili francuski predsjednik izdaju svoje zemlje i stanu na stranu okupatora.

Sa pijetetom se sjećamo svih žrtava NATO agresije i podsjećamo da je prva žrtva pala u Crnoj Gori, u danilovgradskoj kasarni. Upravo jedan od glavnih razloga zašto su građani protiv učlanjenja u ovaj ofanzivni vojni savez je ova agresija, kao i brutalnost posljedica. Priučeni i dobro plaćeni promoteri NATO-a, koji bi da nas priključe NATO-u, sigurno neće uspjeti da iz Crne Gore izbrišu sjećanje na one koji su stradali tokom tri mjeseca agresije, od Danilovgrada do Murine.

Ti mirotvorci i demokrate ubili su: Bojanu Tošović iz Merdara od 11 mjeseci, Milicu Rakić od 3 g. dok je sjedela na noši i pripremala se za spavanje, Branimira Stojanovića od 6 g. na mostu u grdeličkoj klisuri, Irenu Mitić od 15 g., Milicu Stojanović 12 g., Dalibora Tasića 14 g. iz Vranja, zatim Miljanu i Vladimira Milića, brata i sestru, te njihovog komšiju Miomira Milenovića, dok su čuvali ovce u Čubrinim livadama. NATO je ubio Oliveru Maksimović i Juliju Brudar i njihovog druga Miroslava Kneževića iz Murine. Samo što su započeli život. Ovaj spisak nevinih dječjih žrtava je ogroman samo sa prostora Srbije i Crne Gore. Zamislite spiskove ovakih dječjih sudbina iz Iraka, Avganistana, Libije, Nigerije i cijele Afrike i južne Amerike. Koji to ciljevi opravdavaju njihovo stradanje. I najveći zagovornici NATO integracija Crne Gore teško će naći opravdanje za ovo.

Morao sam ovaj stav da započnem emotivnom pričom, jer je ona jedan od glavnih razloga što sam ja eksplicitno protiv toga da Crna Gora bude član NATO saveza. Naime, naš stav je da o priključenju Crne Gore NATO-u treba da odluče građani na slobodnom referendumu. Pored navedenog, ima još razloga da imamo ovako iskazani stav.

Zašto sam za savez sa Rusijom?

U svojoj dugoj istoriji Crna Gora je bila uvijek zahvalna Rusiji za pomoć. Nikada Crna Gora nije pripadala nekom vojno-političkom savezu koji je bio neprijeteljski raspoložen prema Rusiji. U kontekstu ovoga interesantna je izjava predsjednika Rusije Vladimira Vladimiroviča Putina: “Male zemlje u NATO niko ne pita za mišljenje, nego se donose odluke koje su po želji moćnih članica. Eventualna odluka o razmještanju raketa na teritorije novoprimljenih zemalja u NATO bila bi prijetnja za bezbednost Rusije i ona bi bila primorana da preduzme vojne mjere kako bi otklonila tu vojnu prijetnju. Ne protiv zemlje na čijoj su teritoriji rakete, nego protiv raketa“ . Kakva bi istorijska sramota bila da zaratimo sa Rusijom! Ne bi bilo Crne Gore bez pomoći bratske Rusije. Pa zar da sa Rusijom – zaratimo! Malo li nam je sve muke, pa nam je potreban i ovakav rizik?

Poslednje riječi Mitropolita Petra I Petrovića njegovom nasljedniku Petru II Petroviću Njegošu su bile “moli se Bogu i drž` se Rusije“. Zanimljivo je podsjetiti i na amanet Svetog Petra Cetinjskog, koji je na samrtnom času bacio anatemu na sve koji ne vjeruju u njegove poslednje riječi i preporuke i na onoga koji “ne bi sve tako poslušao“.

“Ako bi se ko našao u narodu našemu da ne prijmi ove moje potonje riječi i preporuke za istinite, ili ako ne bi sve tako poslušao kako ova knjiga izgovara, nego bi kakvu smutnju i razdor među narodom usudio se činiti slovom ili djelom, toga svakojega, ko bi gođ on bio, mirskij ili duhovnij, ja na samertnij čas moj vječnome prokletstvu i anatemi predajem, kako njega tako i njegov rod i porod, da mu se i trag i dom iskopa i utre! Isto tako da Bog dâ i onome, koi bi vas od vjernosti k blagočestivoj i Hristoljubivoj Rusii otlučiti poiskao i svakojemu ako bi se koji iz vas Cernogoracah i Berđanah našao da pomisli otstupiti od pokroviteljstva i nâda na jednorodnu i jedinovjernu nama Rusiju, da Bog da jakij te od njega živoga meso odpadalo i svako dobro vremenito i vječno otstupilo! Svijema, pak, dobrijema, vjernijema i koji gođ ovo moje potonje pismo poslušaju i saverše da bude najuserdnije moje otečesko i Arhijerejsko blagoslovenije ot roda v rod rodov i vo vjeki vjekov! Amin.“

Da li će ova kletva i anatema sustići prekršioca – ostaje da se vidi? Međutim, nakon otcjepljenja od Srbije i priznanja lažne države “Kosovo“ zvanična Crna Gora je počinila još jednu istorijsku izdaju: uvela je sankcije bratskoj Rusiji. Crna Gora je zajedno sa Albanijom, Andorom, Luksemburgom, Islandom i Moldavijom, sve u skladu sa Sporazumom o stabilizaciji i pridruživanju, usvojila evropske sankcije prema Rusiji, koje uključuju zabranu putovanja i zamrzavanje računâ nizu ruskih i krimskih funkcionera. Ovim aktom vjekovno prijateljstvo i bratstvo između Crne Gore i Rusije trpi najveće iskušenje u istoriji, a evroatlantska Crna Gora zaboravlja da ju je Rusija pomagala dvesta godina odnosno od 1711. do 1916. godine. To najbolje potvrđuje knjiga “Crnogorske finansije“ dr Mirčete Đurovića, gdje je autor opisao kako je Rusija i vojno i finansijski 200 godina pomagala Crnu Goru, zaključivši “da nije bilo ruske pomoći ne bi bilo ni Crne Gore“.

Piše:  Goran Kiković, istoričar