Proroković: Protesti DF-a razbijaju komplekse, NATO kampanja doživjela poraz

Protesti koje organizuje DF  su početak razvejavanja straha i razbijanja mnogih kompleksa u Crnoj Gori. Rekao sam Sandi Rašković-Ivić da sliku Mila Đukanovića postavi iznad radnog stola, jer je podigao ugled DSS-a, označavajući ga pokroviteljom dešavanja u Crnoj Gori, kaže u intervjuu za IN4S dr Dušan Proroković, politički analitičar, direktor Centra za Strateške alternative i predsjednik Političkog savjeta Demokratske stranke Srbije. 

Sagovornik našeg portala ocjenjuje da je nakon kampanje vlasti za ulazak Crne Gore u NATO koja je vođena, ogromnih sredstava koja su uložena i raznih drugih mehanizama koji mogu biti iskorišćeni kako bi se rezultat dodatno našminkao, jasno da većina u Crnoj Gori za tako nešto ne postoji.

„To je veliki poraz ne samo vlasti, već politike koja se u Crnoj Gori vodi cijelu deceniju, a koja je trebalo da rezultira ulaskom u NATO. Pa zbog toga su priznali i Kosovo, i uveli sankcije Rusiji. Sa druge strane, ulazak u NATO je toliko krupno pitanje, da ono mora biti postavljeno na referendumu„, kaže Proroković, uz napomenu da će mnoge stvari biti jasnije nakon pisma Andrije Mandića ambasdorima NATO-država.

Gospodine Prorokoviću, da li li pratite proteste Demokratskog fronta u Crnoj Gori i kako gledate na zahtjeve tog politickog saveza, koji traži ostavku formiranje prelazne Vlade koja bi prpipremila uslove za prve fer i poštene izbore i raspisivanje izbora za proljeće naredne godine? 

• Čuo sam se sa prijateljima iz Podgorice, proteste pratim, naravno, mada tokom jeseni, zbog obaveza i posla, više vremena provodim u inostranstvu nego u Srbiji. Potpisao sam i pismo kojim su se javne ličnosti iz Srbije obratile našim vlastima i tražile da se događajima u Podgorici posveti veća pažnja. Ne vidim ništa sporno u organizovanju mirnih protesta, to je legitimno demokratsko pravo.

Inače, vezano za proteste želim da istaknem dvije stvari. Prvo, cijela Evropa je u previranju. Evropske zemlje imaju sistemski problem, neke od njih su potpuno paralisane i u političkom i u ekonomskom smislu. Možda se to najviše odnosi na istočni dio kontinenta. Matrica koja je promovisana kao dobitna kombinacija u poslednjih četvrt vijeka više ne donosi rezultat. Članstvo u EU, pre toga ulazak u NATO, prihvatanje svih zapadnih vrijednosti, od liberalizacije tržišta do gej-parada, priče o kopenhagenškim kriterijumima i evrointegracijama više ne rješavaju probleme koji se naglomilavaju.

Čak naprotiv, takvo, bespogovorno prihvatanje svega što se nameće iz Brisela samo proizvodi nove probleme. Evropske zemlje moraju definisati nove razvojne paradigme, reformisati sopstvene političke i ekonomske sisteme, geopolitički se pozicionirati na sasvim drugačiji način. To je najvidljivije u odlukama koje, na primjer, donose Viktor Orban u Mađarskoj i Robert Fico u Slovačkoj, ali se pokazalo i tokom nedavno održanih predsjedničkih izbora u Poljskoj. Put kojim idu jugoslovenske zemlje nije put rješenja, već put novih problema. U ovom političkom okviru nema razvoja i zbog toga bi do protesta došlo prije ili kasnije. 

Lestvica, kada je riječ o protestima Demokratskog fronta,  je visoko postavljena. Međutim, to i ne mora biti tako tragično. Režimi koji dugo traju, najčešće se poslije nekog vremena održavaju više oslanjajući se na strah građana, nego na legitimitet koji crpe sa neke druge strane. Ovi protesti su početak razvejavanja straha i razbijanja mnogih kompleksa u Crnoj Gori. Da sam na mjestu organizatora, ja bih se više fokusirao na treći zahtev – organizovanje fer izbora po demokratskim standardima, a kako će se do izbora doći, to je druga priča.

Kako strah bude kopnio, tako se mogu otvarati razni putevi za dolazak do cilja. I za Crnu Goru, ali i za Srbiju je od velike važnosti da sve prođe mirno i da se rješenja traže u političkom okviru. Da ne bude nasilja, upotrebe sile, bilo kakve radikalizacije u narednom periodu“.

DF-ove proteste podržava i SNP, kao i Bošnjačka demokratska zajednica, jedan broj nezavisnih poslanika, slobodnih intelektualaca i brojne nevladine organizacije. Vlast u Crnoj Gori kao pokrovitelja protesta vidi Demokratsku stranku Srbije, koja je uz Dveri, Treću Srbiju i još nekoliko desničarskih  organizacija među rijetkima iz Srbije javno  podržala  zahtjeve DF-a. Uzgred, režimski mediji označili su Vladimira Dobrosavljevića, savjetnika Andrije Mandića kao gurua protesta i stranca sa „specijalnim zadacima“ . Molimo za komentar.

• Sandi Rašković-Ivić sam poslao sms poruku da okači sliku Mila Đukanovića iznad radnog stola. Iz depeša „Vikiliksa“, ali i iz brojnih priča koje se mogu čuti u beogradskoj političkoj čaršiji, je jasno da je 2008. godine poslije svrgavanja Vojislava Koštunice sa vlasti, u dvije velike zemlje donijeta odluka da se DSS jednostavno sahrani.

To je cijena koju DSS mora da plati zbog svog oštrog suprotstavljanja Zapadu od 2006. godine. Sada, imao je DSS i šanse da se odbrani, ali to je druga priča. Zbog odnosa nekih zapadnih centara moći pristup centralnim medijima u Srbiji je DSS-u jednostavno zabranjen. Ta stranka se ignoriše, o njoj se govori sa pola usta. Zbog toga je DSS u velikim problemima, prinuđen da se oslanja na alternativne izvore informisanja kako bi se predstavljao biračima.

I onda jednom svojom izjavom Milo Đukanović vrati DSS, makar na nekoliko dana, u centralne informativne emisije. I još se stekne utisak kako je Vlada Dobrosavljević srpski Če Gevara koji je otišao po zadatku da ruši režim u Podgorici. Podiglo je to ugled DSS-u, mada koliko znam, tome se u stranci niko nije nadao“.

Vlast u Beogradu se ne oglašava povodom protesta u Crnoj Gori, uprkos činjenici da su u najtežem položaju Srbi, nad kojima je diskriminacija najizraženija, a i jedina srpska parlamentarna stranka (Nova srpska demokratija) je najjači konstituent DF-a kao organizatora. Kako na to gledate?

• Od vlasti u Beogradu se više ne može ni očekivati. Sa jedne strane, mislim da su političke stranke u Srbiji dobro naučile lekciju iz prethodne dvije decenije i da će gledati da održavaju koliko je moguće dobre odnose sa svakom vlašću u Podgorici. Da li će srpska vlast istovremeno raditi i sa drugim stranama u Crnoj Gori, to je druga priča. Strateški interes Srbije je da ima dobre odnose sa Crnom Gorom i zbog toga će se od strane Beograda mnogo toga tolerisati i Milu Đukanoviću i onima koji će doći poslije njega.

Nešto se u pogledu izjveštavnja o protestima od strane državnih medija promijenilo poslednjih dana, pa se traži balans u tim prilozima i komentarima koji se prikazuju. Sa druge strane, izgleda da i vlasti u Srbiji zaziru od mogućih protesta, pa ne bi da se virus prenese u Beograd. Kao što napomenuh, cijela Evropa je u previranju i prije ili kasnije može doći i do organizovanja masovnih protesta u Beogradu. Oko čega? Mnogo je tema i pitanja zbog kojih se to može desiti. Vjerovatno je da Aleksandar Vučić razmišlja o raspisivanju prijevremenih izbora i zbog toga: da bi otvorio ventil da se kroz izbornu kapmanju ispusti akumulirano nezadovoljstvo građana. Inače, primjetna je bila i izvjesna distanca prema protestima u Podgorici i kod niza drugih ljudi i organizacija u Beogradu. Nije to slučaj samo sa vlastima. Uglavnom se govorilo: dajte da vidimo šta su njihovi ciljevi, pa ćemo se onda prema tome opredijeliti. Znate, Srbima je dosta jedan 5. oktobar. Mislim da će mnoge stvari biti jasnije poslije pisma Andrije Mandića ambasdorima NATO-država.

Vlast u Podgorici vjeruje da je Crna Gora pred vratima NATO-a. U srijedu i četvrtak (14. i 15. oktobra) ovdje će boraviti gensek NATO-a Jens Stoltenberg, a premijer Đukanović vjeruje da će pozivnica za članstvo u Alijansi stići do kraja godine. Režim je objelodanio opredjeljenje da se o ulasku u Alijansu glasa u parlamentu a ne na referendumu, iako sve ankete, uključujući i režimske, govore da je ubedljiva većina građana protiv ulaska u NATO. Najavljeni su i protesti protiv dolaska Stoltenberga. Kako sve to komentarišete?

• Stoltenberg dolazi, ali se on pošteno izbrukao poslednjih mjeseci oko Ukrajine i Sirije i pokazao da baš umije da promaši u procjenama. Da su ovo neka druga vremena, kada je NATO bio daleko ozbiljniji i organizovaniji, dolazak genseka u jednu zemlju bi značio da je posao završen. Ipak, iz više izvora se moglo čuti da kod nekih članica NATO postoje i dalje izvjesne rezerve oko prijema Crne Gore, prije svega zbog toga što se Rusija protivi daljem širenju NATO-a. Evropa ne može bez Rusije i aktuelna pozicija EU prema Moskvi je dugoročno neodrživa. Sada, i u EU i u NATO postoje te dvije struje, „struja rata“ i „struja mira“, koje različito gledaju na Rusiju.

U toj „struji rata“ ne samo da se insistira na ubrzanom prijemu balkanskih država u NATO, već se sve glasnije spominje da protiv Rusije treba otvoriti novi front u Moldaviji. Stoltenbergov dolazak je važan za vlasti u Crnoj Gori, ali je jednako važan i za vršenje novog pritiska na „struju mira“ u NATO. Što se Crne Gore tiče, sa jedne strane, sve što se dešava samo pokazuje slabost pozicije i politike crnogorskih vlasti. Nakon kampanje koja je vođenja, ogromnih sredstava koja su uložena i raznih drugih mehanizama koji mogu biti iskorišćeni kako bi se rezultat dodatno našminkao, jasno je da većina u Crnoj Gori za tako nešto ne postoji.

To je veliki poraz ne samo vlasti, već politike koja se u Crnoj Gori vodi cijelu deceniju, a koja je trebalo da rezultira ulaskom u NATO. Pa zbog toga su priznali i Kosovo, i uveli sankcije Rusiji. Sa druge strane, ulazak u NATO je toliko krupno pitanje, da ono mora biti postavljeno na referendumu.

Referendume su o tome organizovale i neke druge države, u kojima nije bilo tako oštrih podjela. Najpametnije bi bilo odložiti tu stvar, prolongirati sve i naći častan izlaz iz ovakve situacije. Još jedna polarizacija u Crnoj Gori se neće dobro odraziti na stabilnost države. Isuviše je Crna Gora mala za toliko podjela i nesuglasica. Nažalost, u takvim prilikama nikada ne profitiraju oni  kojima je do Crne Gore u bilo kom pogledu stalo. Već neki drugi. Na podjelama u Crnoj Gori profitiraće drugi i to vrlo brzo. Mada, od kada je počela kampanja za ulazak u NATO postavljam sebi pitanje: zašto bi Milu Đukanoviću bilo u interesu da uvede Crnu Goru u NATO? Poslije toga, on Zapadu više neće trebati. To je poslednji posao koji im može završiti. Valjda ću sledećih mjeseci dobiti odgovor na to pitanje.