Promovisana knjiga sjećanja “Susret je najveći dar” Branke Bogavac

O novoj knjizi spisateljice i novinarke Branke Bogavac u Modernoj galeriji “Jovo Ivanović” u budvanskom Starom gradu govorili su: slikar i književnik Dimitrije Popović, profesorica i spisateljica Zorica Joksimović, književnik Miraš Martinović i autorka, a moderatorka je bila Stanka Stanojević.

Naš veliki umjetnik, slikar i književnik Dimitrije Popović je istakao da se promocija održava u ambijentu izložbe koja dolazi iz Pariza, a kao što znamo Branka je pisala o slikarima realizma, i taj fenomen realnog je ono što je obilježilo njen život. Realnost je nešto što se pojavljujue unutar ove knjige. Branka govori o stvarnosti, o svom životu i vremenu i kako je svoju karijeru gradila od, kako kaže, čobanice sa Bora preko čitanja knjige o Mariji Kiri … Kruna njene karijere je Orden Viteza umjetnosti i književnosti. Umjetnik Dimitrije Popović je istakao autorkin senzibilitet za likovnost i ilustrovao ga nekolikim primjerima iz djela Susret je najveći dar.

Profesorica jezika i književnosti i sama spisateljica Zorica Joksimović je u prikazu esejističke prirode “U susret Riječima” istakla da su Brankine riječi susreti i komunikacija, te da “ovaj susret, poput scenske izvedbe Riječi, rođen je iz jezika Branke Bogavac, na njenoj životnoj pozornici.”Joksimović je nadalje istakla: “U bogatoj memoarskoj građi „Susret je najveći dar“, autorka zaranja kroz uspomene i sjećanja te nam tako predstavlja: društvena, politička i kulturna zbivanja u Jugoslaviji i Francuskoj, o kojima je svjedočila i koje je živjela. Od rijetkih je koji mogu istovremeno odano pripadati dvjema zemljama i njihovim kulturama: jedna je Crna Gora, njena domovina, koja joj „grije dušu“, i u čije krilo sasipa sve svoje plodove; a druga je Francuska, u kojoj se odvija njen radni, porodični i racionalni život, njen poticaj i smiraj.

Pripadam zemlji zavisno od jezika kojim se služim, navodi Branka, pozivajući se na riječi izraelskog pisca Amosa Oz-a koji kaže „ zemlja je moj jezik“ I zaista, jezik i riječi su Brankino „bogatstvo“, a i napor da ga sačuva. Napuštanje ili gušenje svog jezika tišti iznutra, dok onaj strani napada spolja i sili i mozak i tijelo. Boljelo je i duhovno i fizički – poput cijepanja na dvoje, i ne znam još na koliko. Nijesam ista osoba kad govorim moj i kada govorim tuđi jezik. Nikada strani jezik ne može da postane kao svoj , ma koliko ga poznavali.

Vrstan poznavalac stvaralaštva Branke Bogavac, književnik Miraš Martinović je u istakao da je za 20 godina poznanstva sa Brankom za svaku njenu promociju, kad god je bila u pitanju ista knjiga, pisao novi i poseban tekst.

Autorka Branka Bogavac je kazala da je susret cio naš život, ali da toga nijesmo svjesni te da od njega zavisi da li će naš život biti lijep, srećan, interesantan, ili osrednji, običan, nesrećan i paklen. U uvodu knjizi autorka Branka Bogavac ističe: “Naslov knjige Susret je najveći dar odnosi se najprije na moje susrete s velikim ljudima. Ljudi koje sam imala sreću da sretem darivali su mi svoje riječi – onako, za ljubav susreta, za ljudsku ljubav, za moju ljubav za njihove knjige i njihove riječi, jednostavno, poklonili su mi ih, a ja ih, s moje strane, prenosim svima onima koji vole da čitaju, koji vole knjige. Tako moj susret s tim ljudima postaje mjesto rasprostiranja njihovih riječi, mjesto odakle će one otići još dalje i stići do onih koji će ih primiti kao darove koji će ih obogatiti. I to rasprostiranje njihovih poklona je moje uzdarje za njihov dar. Naslov se takođe odnosi i na sve susrete s prijateljima kao i dobronamjernim ljudima za koje Drugi nešto znači. Ima li išta ljepše od susreta s čovjekom?“

Pišući decenijama o drugima, prvi put se usudila da progovori u svoje lično ime: „Ideja za pisanje knjige o mom životu potekla je od moje kćeri Milene, profesora francuskog, kad sam bila njen gost Budimpešti 2006. godine. Željela je da sazna nešto o mom životu, da joj ispričam razne događaje i važne momente. Na samom početku, to sam prihvatila kao razgovor dok sam u gostima, onako pored kamina ili našeg ognjišta, kako se nekad živjelo i pripovijedalo. Ali poslije prve priče, čekalo me je iznenađenje, Milena je željela da moji odgovori na njena pisana pitanja budu takođe napisani. I tako je počelo.“

Branka je uputila riječi zahvalnosti organizatorima, izdavaču, publici i brojnim poznanicima koji su upravo zbog nje došli iz drugih gradova u Budvu.