Probudi se moj ponosni rode

Šta je ovo ako ropstvo nije,

isto ono što bješe i prije,

što trajaše kroz mnoge vjekove-

stari tuđin, a izdaje nove?

Šta je ovo, pravoslavni rode,

i moj srpski kukavni narode?

Zna li iko neku drugu rasu

da je od nas na lošijem glasu

i da više protiv sebe radi,

međusobno žive oči vadi?

Malo li je što nas drugi mrze,

što se na nas svaki vrag navrze,

malo li je što smo kroz vrijeme

svoga roda natrunili sjeme,

bili primjer za neslavnu mjeru,

ponajviše mijenjali vjeru,

tuđu kapu stavljali na glavu,

i brukali svoju krsnu slavu-

no se danas hvatamo za gušu

i trujemo svoga roda dušu,

prolaznošću vječnost griješimo

i gramzivo za vlašću stremimo,

dok nas drugi narodi i vjere

proganjaju kao ljuto zvjere

i našoj se bratomržnji slade,

svoju sreću našom svađom grade

i čekaju da u skore dane

nama smrkne, a njima da svane.

Kad u travi zgazimo i mrava,

genocid je za nas mjera prava,

nas svi mogu mučiti i klati,

to se neće ni čarkom nazvati.

Mi nemamo pravo ni na život,

da branimo ognjište i ćivot,

mi moramo za sve biti krivi-

valjda Srbin ne treba da živi.

Sve, umjesto da je ko što nije,

da svak brižno svoje gnjezdo vije

i ognjištem svojim da se bavi,

da svi žive u bratskoj ljubavi.

Probudi se, moj ponosni rode,

ništa ljepše nema od slobode.

I ne skreći sa božijeg puta-

vrati, Bože, onoga što luta.

Saberi nas na putu istine,

srpskom rodu sunce neka sine.

Slavna prošlost predaka nas zove –

ne brukajmo Roda vitezove!

Maksim Drašković

Pročitajte JOŠ:

Zdravko Kosovski zavet ispunjava