Prizrenska liga protiv Crne Gore i Srbije

Piše: Nemanja Popović

U Prizrenu je 10. juna 1878. osnovana Albanska liga. Osnovni zadatak članova ove organizacije je bio da spriječi da se Crna Gora, Srbija i Grčka prošire (po odlukama Berlinskog kongresa) na one teritorije Osmanskog carstva koje je ona smatrala albanskim.

Oni su željeli jedinstveni Albanski vilajet u okvirima Osmanske carstvine koji bi obuhvatao dotadašnje vilajete: Bitoljski, Kosovski, Janjinski i Skadarski, u kojima su tada u manjoj ili većoj mjeri živjeli Albanci.

Ova Liga je bila prvo ozbiljno nacionalno-programsko okupljanje etničkih Albanaca. Time albansko pitanje postaje jedno od najaktuelnijih problema i izvorišta novih nestabilnosti na Balkanskom poluostrvu. Od toga momenta se kod Albanaca javlja jasnija nacionalna svijest i percepcija o prostoru pod Turskom koji naseljavaju.

Međutim, Albanci muslimanske vjeroispovijesti nisu bili neutrali u prethodnom ratu (1876-1878), niti su se poput srpskog naroda nalazili u obespravljenom položaju. Albanci su u ratu učestvovali na strani sultana, bili lojalni Otomanskoj imperiji i svoje političko jedinstvo vidjeli kao autonomiju unutar iste, a ne kao suverenu državu. Tako da je Porta upotrebila ovu organizaciju ne bi li zadržala određene teritorije.

Turska je kao opravdanje za neizvršenje predaje teritorija Plava i Gusinja Crnoj Gori, navodila neraspoloženje albanskog stanovništva kao prepreku toga, a zapravo je sama koristila tu situaciju ne bi li ovaj prostor održala u svojim granicama.

Porta je poslala u Prizren Muktar pašu sa vojskom. Time je htjela dokazati kako čini napore da se Plav i Gusinje predaju Crnoj Gori shodno odredbama u Berlinu, i da je to upravo zadatak Muktar paše. Međutim, Muktar paša je zapravo organizovao albanski otpor. Naoružao je albanska plemena i osokolio ih za borbu protiv Crne Gore. Čak, nekoliko bataljona turskih vojnika (nizama) je poslao u Gusinje, preobučene u albanske nošnje, ne bi li time osim vojne podrške, učinio privid kako Albanci iz odrugih krajeva pristižu u pomoć.

U novembru 1879. dolazi do sukoba između crnogorske straže i Arnauta. Dva vasojevićka bataljona su priskočila da štite stražu. U pomoć im je pohitao slavni vojvoda Marko Miljanov Popović sa dva bataljona iz Kuča. Crnogorska vojska je bila uspješna u rastjerivanju Albanaca. Marko Miljanov i Todor Vuković su sa vojskom duboko zašli u položaje Albanaca, te su ih Albanci napali sa leđa i bokova kod sela Novšić i doveli ih u nepovoljnu poziciju. Crnogorskim odredima su u pomoć pristigli Moračani i Rovčani, koji su snažnim jurišem uspjeli razbiti arnautski obruč i omogućiti povlačenje crnogorske vojske.

Muktar paša je nakon bitke, iz Prizrena pozivao stanovništvo Plava i Gusinja da se povinuje odredbama ugovora u Berlinu. Međutim, nakon bitke u Murinu decembra 1879 – januara 1880. i neuspjelog arbanaškog napada, bilo je jasno da Muhtar paša zapravo pokriva Albansku ligu i neiskrenu namjeru Porte.

Oko gusinjskog pitanja bilo je još dosta diplomatskih napora i previranja. Osmanski ministar spoljnih poslova Abedin paša, pozvao je vojvodu Gavra Vukovića koji bješe postavljen za prvog ambasadora Knjaževine Crne Gore u Turskoj carevini, da mu u ime Porte ponudi novčanu nadoknadu za pomenute teritorije. Vojvoda Gavro je oštrim odbijanjem reagovao na ovakve predloge, ukazavši na to da nema para sa kojima se može nadoknaditi zemlja koja je dobijena krvlju Crnogoraca.

Tom prilikom, vojvoda je rekao; „Vi ste poslali Arnaute, da drže našu zemlju, vi ste ih naoružali, vi ih hranite, da preko njih zadržite zemlje koje nama ugovorima pripadaju! Ne dajte im hranu tri dana pa će se svi razbježati, i tijem pitanje na miran način svršiti! (…) Mi ostajemo pri tome da ćemo dočekati intervenciju jedne od sila koja će nam pomoći da mi do naših prava dođemo, a vas ću gledati kako plaćate novim provincijama vaše tvrdoglavstvo!“

Evropske sile su uvidjele ozbiljnost situacije na crnogorsko-otomanskoj granici. Pribojavale su se da bi nastavak ove krize mogao otvoriti mogućnost za dalje sukobe i nastavak „Istočne krize“. Francuski ambasador pri Porti, Furnije, došao je na ideju da se Knjaževini Crnoj Gori za Plav i Gusinje kompenzuju neke druge teritorije. Furnije je bio mišljenja da bi Crna Gora trebala prihvatiti Kučku krajinu koja je neodvojiva od njenih Kuča, uz dio Gruda do rijeke Cijevne, ako ne, da se u tom slučaju razmatra predaja Ulcinja do rijeke Bojane.

Posle dodatnog diplomatskog natezanja dogovoreno je bilo da Turska u zamjenu za Plav i Gusinje, Crnoj Gori ustupi teritoriju Hota i Gruda. Međutim Turska je bila izričita da ne snosi odgovornost za potencijalne sukobe koji mogu nastati prilikom ove smjene vlasti. Ova činjenica razbila je crnogorsku nadu da se ova predaja teritorija može realizovati na miran način. Nakon daljih pregovaračkih napora, učešća velikih sila i novih agresivnih reakcija Albanaca, na kraju je konačno dogovoreno da se umjesto Plava i Gusinja, Knjaževini Crnoj Gori preda Ulcinj.

Crnogorci su 26. novembra ušli u Ulcinj, koji su u minulom ratu već bili zauzeli, pa morali predati nazad Turskoj odlukama sila. Crnogorsku zastavu na tvrđavu grada je postavio odred katolika iz Bara. Time je završena ova kriza i faza odnosa između Otomanske carevine i Knjaževine Crne Gore, koja je trajala više od dvije godine i pokazala da postoji još neriješenih pitanja u međunarodnim odnosima koje Crna Gora treba riješiti i istovremeno podići ugled pred Turskim carstvom i ostalim balkanskim zemljama.