Prisluškivači

Piše: Jovan Lakićević

Hoću da mislim, ne samo dobro, nego i sve najbolje o svom Velikom Božjem Srpskom Narodu, koji je, s Božjom voljom i pomoći pretrajao dvanajest milenijuma… Ali se, pokatkad, ozbiljno pokolebam.
Ovdje će biti riječi o jednom od razloga te moje povremene kolebljivosti. O jednoj prizemnoj, gotovo nepojmljivoj osobini, ili, tačnije, pojavi, koje nema u djelima moga savremenika , epskog i duhovnog stegonoše, Marka Miljanova! Riječ je o špijunaži, potkazivanju , uhođenju i prisluškivanju svoje braće, saplemenika i sunarodnika…
Znao sam, odavno, da je Pircio Biroli, ili njegov namjesnik na Cetinju, u vrijeme Drugog velikog rata, praktično zabranio pristup takvim osobama, bratskim špijunima, u njihovu policijsku ispostavu, jer se od njih nije moglo živjeti.
Nedavno sam saznao da su sličan problem imale i njemačke vlasti u Beogradu.
(Dobro, isti smo narod, pa se to, valjda, podrazumijeva).
I to je ono što me užasava! Zar, moja srpska braćo, tako nešto priliči velikom, slobodarskom, Svetosavskom, državotvornom, Božjem narodu, zbog čega smo, decenijama, ako ne i vjekovima, meta satanista.
Znam da ne priliči, ali znam i da – traje! I u Srbiji i u mojoj zavičajnoj Crnoj Gori. Toliko je agenata i špijuna, ne samo u nevladinim organizacijama, kojih ima nekoliko desetina hiljada (!) nego u obje vlade, da je gotovo nevjerovatno da ove srpske države uopšte postoje!(Postoje, ali kao protektorat i kolonija!)
Nego, da se vratim na početak. Matijin Špijun u Rovcima spada u arhaičko poimanje ove djelatnosti, koja je, u međuvremenu, veoma evoluirala. Matija i ja smo tu u ozbiljnom tehnološkom zaostaku.
Tamo njihovi špijuni danas ne moraju ići u Kolašin, da kažu to i to. Dovoljni su naši mobilni telefoni!
I da baš ne zacrnim u ovom tekstu, ispričaću vam, kao anegdotu, dio razgovora, sa mojim bratom i kumom, potpredskednikom Srpske narodne stranke i poslanikom u Skupštini SRJ, Momirom Vojvodićem.
U toku naših dugih telefonskih razgovora, na relaciji Beograd-Podgorica, upozorio sam moga kuma da i mene i njega, prisluškuju, Momo mi je, tada, rekao: „Mai, ja govorim glasno i što jače da naši prisluškivači ne bi imali problema u interpretaciji naših razgovora“.
Prebijen u svom haustoru od Milovih batinaša, kao potpredsjednik Srpske narodne stranke, jedine konkurencije Poglavniku, imao je obavezu da se jednom nedjeljno javlja u SUPu Podgorice.
Rekao mi je, više puta da mu to uopšte nije teško padalo, jer je ove susrete koristio za pravo političko opismenjavanje tamošnjih SUPOovih kadrova!
Tako je shvatao i naše prisluškivane razgovore. „Mai, imaju šta i da čuju!“
Kao briljantan besjednik u funkciji poslanika u Saveznoj Skupštini skraćene Jugoslavije, i senator Srpske ( jedini iz C.Gore) , moj brat i kum Momir je služio na čast Srpskoj Sparti.
Znam, veoma dobro, kako se osjećao i šta je mislio, baš kao i drugi potpredsjednik stranke, Pavle Milić, unuk nenadmašnog komitskog viteza Arsa Milića, kad je njihov predsjednik stranke i moj kolega , profesor književnosti, a Udbin čovjek, rekao poput Tarasa Buljbe sinu Andreju: “Ja sam te rodio, ja ću te i ubiti“!, govoreći o stranci koju su zajedno osnovali.
Izvinjavam se časnim posjetiocima Portala na ovom neumjesnom poređenju, ali je N. K. upravo tako nešto rekao za „svoju“ stranku!
No, da se vratim novouspostavljenom zanimanju, prisluškivanju. Riječ je o nečemu čega nema u nomenklaturi postojećih zanimanja. Ali ga ima, i previše, u našim ovozemnim životima. I biće ga, sve više, u „civilizaciji“ korisnih idiota, ili vještačke inteligencije, ukoliko bi u svijetu prevladali Satanini, ili Luciferovi poklonici. Sve su prilike da se to, ipak, neće desiti!

Pretpostavljam da se o tome ozbiljno govori na našim odgovarajućim akademijama i fakultetima. . Ali, bojim se i ponavljam da ono, mimo toga, gotovo besprekorno – funkcioniše!
Sjetimo se samo višemjesečnog prisluškivanja najviših funkcionera Srbije, koje je, nekako, naknadno, izmaklo pažnji šire javnosti.
Ali ovo što se dešava u Crnoj Gori, a što se pretvorilo u SMS poruke, , kao nerazdvojni dio tajnog prisluškivanja, navodi nas na zaključak da je naša C G i dalje u apsolutnoj vlasti monstruoznih, mafijaških i švercerskih falangi. I da se tu, nakon pretposlednjih i poslednjih izbora, malo šta promijenilo.
Nadam se da će me neko ubijediti u suprotno.
Ne mogu da vjerujem da će Srbija, poput moje Crne Šume, ući u NATO i kandidovati se i dalje za za posrnulu, u raspadu Europsku uniju. Za tako nešto potrebno je mnogo geopolitičke maloumnosti. Ispostavilo se da toga kod nas ima u izobilju!
Hoću da vjerujem da vrh Srbije, za razliku od moje postojbine C G, o tome drukčije razmišlja. Ali, nijesam do kraja uvjeren.