Prilog raspravi o nasilnim postupcima turskih vlasti u srpskim zemljama

Piše: Goran Komar

Nedavno se na stranicama uvaženog Portala dogodila rasprava koja nije izašla iz okvira akademskog nivoa, o pitanju nasilnog/nenasilnog karaktera i postupanja turskih vlasti u osvojenim srpskim zemljama. Ovaj mali prilog dostavljam kako bih skromno, jednom ilustracijom, doprinio razgovoru.

Možda nije naodmet da podsjetim na sljedeće. Privrženik sam demokratskih vrijednosti koje je najpotpunije praktikovao tzv. zapadni svijet. Činjenica da je Amerika porazila temeljne vrijednosti na kojima je sazdana i kojima su strijemili i Srbi, ne znači još uvijek da su te vrijednosti sahranjene. Kada bi, na primjer, moji prijatelji i korespodenti iz Sarajeva, a ima ih visoko pozicioniranih, u ruku uzimali moju zbirku ćiriličkih dokumenata Državnog arhiva u Dubrovniku pa prelistali registar, kazivali bi, gledajući Registar, da bi očekivali priređivača muslimana.

Ipak, ta građa koja je u najvećem dijelu izvorna, donosi zlatna zrna mom narodu. Pokazuje veliki niz srpskih rodova koji u Novome žive tokom Kandijskog rata. Tu, dakle, leži odgovor na pitanja koja potenciraju neki crnogorski autori i novinari. Ne samo da je prisustvo Srba posvjedočeno najčešće upotrebljenim terminom „Rašani“, nego je posvjedočeno i pomenima srpskih prezimena koja tu žive tokom 16. vijeka (to uostalom kazuje i defter nahije Dračevice i Riđana iz 1540. godine). Uprava je uprava, a narod je narod. Narod i njegova Crkva. Evo, odmah i malo skretanje pažnje na moj skromni članak objavljen u novom broju naučnog časopisa Boka (br. 36). Crkva Presvete Bogorodice u Starom gradu Novom. Turci su na njenim temeljima podigli džamiju. Hajde da krenemo dalje.

U centru Bijeljine otkriven je nedavno veliki broj srpskih nadgrobnih spomenika iz 13. i 14-15. vijeka, kao i temelji pravoslavne crkve. Do otkrića u Bijeljini došlo je otpočinjanjem radova na obnovi džamije, srušene tokom rata 1993. godine. Čim su mašine zakopale u temelje džamije, videlo se da se ispod nalazi još jedan temelj, kao i da je podzemna osnova džamije napravljena od, rekao bih, ogromnog broja nadgrobnih spomenika, sa natpisima na srpskom jeziku i pismu. U okupiranim krajevima Turci su rušili crkve, ili su ih, što je bio ređi slučaj, pretvarali u džamije. Najpoznatije pretvaranje crkve u džamiju desilo se u Carigradu, a kod nas u Čačku (na srednjevokovnoj Gradini), gde su Turci rekonstruisali crkvu zadužbinu Nemanjinog brata Stracimira. Da bi tragedija bila veća, ovdje je kasnije podizana i rimokatolička crkva.

Bijeljinsko otkriće dokazuje da su sem crkava Turci rušili i groblja, da su zatirali sve tragove kulture i vjere. Proces je pratila nasilna islamizacija. A sve to se dešavalo odmah posle 1530. godine, kada su Turci okupirali Semberiju. Sada se već zna da ova pojava nije bila usamljena. Naime, ispod mnogih džamija, koje se po nalogu međunarodnih upravnika upravo grade u Republici Srpskoj, na mestima džamija porušenih u prethodnom građanskom ratu, nalazili su se temelji pravoslavnih crkava i nadgrobni spomenici ispisani ćirilicom. Čak ktitorski. Evo da citiramo jedan od dvadesetak epitafa sa spomenika 15. vijeka, kazuje se da spomenik pripada izvjesnom Bolesaliću Blaćaninu a da je natpis pisao pop Bogelja Kučevac. Ovo je, ponavljam, samo jedan u nizu natpisa ćirilicom. Tako je svugdje na teritoriji Republike Srpske.

Ponegdje, nije se desilo zatiranje. Evo, na primjer, u središtu Ljubinja. Poslednje dvije godine otkopani su ispod crkve Presvete Bogorodice temelji crkve iz namanjićkog perioda, a još dublje, moguće, i puno stariji.
Šta leži pod džamijom u središtu Trebinja? Dakle, u sklopu grada koji su definisali Resulbegovići. Prije par godina jedan vrlo upućeni mještanin je iz gomile šuta izvadio i odvojio mali nadgrobni Krst koji je prenešen u Muzej Hercegovine.

Agresivne radnje sa najdalekosežnijim posljedicama po jednu kulturu i narod nisu ni uzimanja života, već zatiranja njihovog kulturnog naslijeđa i njegovog crkveno-kulturnog biljega na zemlji. Kojim je slikao svoju predstavu Duha Svetoga. Kojim se poznaje među narodima. Najveći problem čitavom agresivnom stroju koji danas rađa Balkan, vjerujte mi, nije visoka nauka. Od visoke nauke i visokih autoriteta svako štrba i koristi kako mu se prohtije, katkad i uspješno. Najveći problem je nauka koju su stvorili uporni sakupljači. Hajde me osporite. Dakle, niz etnografa koje je pokrenuo Jovan Cvijić. Ta djela sadrže izjave djedova današnjih konvertita. Moraju se pogaziti legitimacije djedova iskazane pod dominacijom Austrougarske monarhije.

Sve nevolje na Balkanu stvorili su upravo konvertiti i samo oni stvaraju probleme i razaraju Balkan. Kada govorim o konvertitima nemojte ni pomisliti da nisam upućen u tokove naučnog stvaranja susjeda. Odlično znam kako se stvari naučno, arhivski utemeljeno, pomjeraju. Znam odlično da se prisustvo rodova u nekoj susjednoj regiji, da uzmemo na pr. Konavle, naučno pomjera i do vijek u dubinu od perioda koje markira porodično predanje. Ali to ni slučajno ne znači da je pogrešna tradicija o mjestima porijekla i uopšte porijeklu dotičnih rodova. I sam sam za mnoge hercegnovske rodove arhivistički pomjerio vrijeme prisustva u Dračevici. Nisu jednostavno doselili tokom Morejskog rata nego mnogo ranije.

Stvari se zaista i naučno pomjeraju, ali isključivo na vremenskoj ljestvici. No, to je posebno pitanje. Ostaje činjenica da su djedovi mnogih u Lastvi u Boki kazivali popu Savu svoje porijeklo u osvit 20. vijeka? Ja, svakako, poštujem opredjeljenja ovih familija i njihovih predstavnika danas (Konačno, upravo ja sam u svojim pregledima istorije Srpske crkve u Novome donosio kratke istorije rimokatoličkih bratovština u Starom gradu? I popise žitelja Starog grada. Ko je to još činio?).

Psihološki sklop koji generiše zatiranje je izvjesno konvertitski. Bilo gdje. Taj je sklop trajno destabilizovan. Iz njegove unutrašnje pukotine isijava mržnja i potreba za uništenjem, sve u nastojanju saniranja rascjepa. Jako veliko pitanje nosi (ne bez sličnosti) i drugi veliki plan razaranja koje generišu dinastije i državni projekti. To je svojstvo svijeta. Ono je, izvjesno, demonstrirano i nakon osvajanja sultana Mehmeda, ali je jednako sigurno da je to zatiranje (ovdje smo podsjetili na primjere u periodu od osvojenja Hercegovine do Sulejmana Veličanstvenog) potaklo brojne Srbe na uzdržani otpor i markiranje sopstvenog crkveno-kulturnog naslijeđa kao i njegovo obnavljanje. Nije proteklo ni sedamdesetak godina do javljanja prvog velikog narodnog pokreta koji je personifikovao patrijarh Jovan (Kantul) čijim djelom se tek treba detaljno baviti.
Naš teški nacionalni problem jest pojava samoporicanja. Niko jednom riječju, kao g. Milo Lompar, nije tako jasno ukazao na tu pojavu. Skromno, pokušao sam odavno, odavno, dati i lični pečat člankom koji je kasnije objavljivan na projektu elektronske biblioteke „Rastko“ naslovljenim „Početak sloma srpskoga“.
Gledajući ka mehanizmima razura ocrtao sam emocionalni destabilišući klin koji je izazvao stid pred tehnologijama svagdanjeg života. Kasnije, ogrtan plaštom naučnih i strogo naučnih falsifikata austrougarskih centara. Njima danas sljeduje moderna Crna Gora. Postupa po diktatu Austrogarske monarhije koja je odavno rasturena ne malim doprinosom sopstvenih djedova.

Problem u srpskom narodu ne leži ni u izlaganju zatiračkim aktivnostima, već se ilustrativno može pokazati ućutkivanjem djeda koji jurodivo kazuje predanje: „Ođe smo izoravali ploče i slova“. I niko ga ne posluša da provjeri. „Neka đedo!“ Kod nas Srba su do juče gotovo svi djedovi jurodivi, a danas to postaju mnoga djeca. Kod nas djeca uče roditelje. Hajde da ovaj članak završimo veoma preciznim kazivanjem i ja molim čitaoce da se izjasne o mojim navodima. Uzmu bilećka djeca krampove, odu u muslimansko selo Zaušje sjeverno od varoši (na korak) i otkopaju crkvu monumentalne gradnje sve do kotala i groblje oko nje. Tako isto i u susjednom zaseoku (kraj Bijele Rudine) zvanom Ćurijan. Pa tako isto u selu Prijevor, još bliže Bileći. Pa tako isto u selu Vranja Dubrava. Sve na korak jedno od drugoga. Sve zakopano. Ne biste povjerovali kolika je lista zakopanih crkava. Mi danas ne posjedujemo mapu. A naše ustanove kažu da su naučne.