Priča o pričama

Piše: Slobodan Milić

Ideja da napišem „Začudne priče“ javila mi se jedne oktobarske noći, poslije sna koji sam imao nakon čitanja „Dvanaest lutajućih priča“ Gabrijela Markesa. Međitim, osim ideje za ove priče, postoji i cijela priča o samoj ideji. To su, uostalom, dvije priče i dva svijeta. Te oktobarske noći sanjao sam Markesa sa maskom Smrti. Ali nešto kasnije sam se naježen pitao: „Iskušava li me to smrt u Markesovom liku i mami da pređem ukletu granicu“. Danima i noćima, sam ili uz pomoć nekoga ili nečega bez lica i obličja, tražio sam tu granicu, ali je nijesam našao. Izmicala mi je kao duga. Ali, osjećao sam da sam noću bio s one strane nevidljive crte, a danju s ove. Uostalom, ništa to nije čudno ni neobično i nijesam ni prvi ni jedini kome su se takve stvari dešavale. Kao umjetnik bio sam slobodan i bez predrasuda, kao čovjek uvijek sam nosio pri sebi crveni končić, za svaki slučaj. Da nije nekih neobičnih stvari i događaja, koje ruski formalisti nazivaju „začudnošću“ ili „oneobičavanjem“, sve bi pokrilo mrtvilo u opštem ponavljanju podražavanja. I onda se desi čudo – zapnemo za oblutak, sjetimo se nečega iznenada, sretenemo nekoga neočekivano, viidimo i doživimo nešto što ni u snu nijesmo mogli sanjati. A san nije baš za šalu. Ono što se u snu desi nije kao da se dogodilo nego je stvarno bilo.

– Ja sam iskonska Smrt i rijetko se javljam u liku živog čovjeka, ali sam osjetila potrebu i tvoj nagon. Izazvao si me da ti se javim. Moraš da napišeš „Dvanaest začudnih priča“, jer u tvom jeziku, osim neobičnih predanja postoje i one neispričane. Prisjeti se malo i ispitaj uspomene i priče će ti se same otkriti. Ti ih samo zapiši. Ako to ne uradiš, neću ti se više javiit i moj lik ćeš zaboraviti, sbe ćeš zaboraviti.

Ali pomislio sam ako one već postoje, same će se zapisati, iako jezik ne mora progovoriti baš kroz mene i poslužiti se mojom maštom. Ako svemu tome ne dam formu – sve ode u nepovrat, za svagda.

– Ja dajem formu! – reklo je nešto.
Ja dajem formu bizarnome sadržaju. Ja sam gospodar koji uvodi red u svoje hiljadugodišnje sjećanje. Od himera i sjenki pravim žive likove, nove svjetove. Mahnem rukom – i sve se okameni, vulkan ustavim. Iako mašta jezika prevazilazi moju – ja sanjam budan, a dok spavam hrčem i putujem po nekim prostranstvima u kojima budan nikad nijesam bio. Markes, da, bio je to upravo on, umro je tek poslije godinudana. Ali tada je stigao za tili čas da mi izdiktira naslove svih dvanaest proča. Čije li su to priče, čije su da su – sad su moje, ja sam ih obukao, ogrnuo frotirskim mantilomsvoje mašte. Neki mi prigovaraju da sam ih izmislio a drugi da su ih već ranije slušali i da sam ih ja odnekud čuo i zapisao, a treći da sam ih bukvalno prepisao. No, mene baš briga što me ogovaraju, što mi otimaju ono što je moje oduvijek bilo i kad nije postojalo u ovoj formi. Samo, čudio sam se otkuda Markes poznaje moje uspomene i naše narodne priče i predanja, običaje i korijene. Slutio sam da će to biti veličanstven susret sa sopstvenim uspomenama, koje je trebalo samo poživjeti onlikom. Po mome prijatelju Markesu, ja sam jedini koji to može da učini. I nije se prevario. Probudio sam se ozaren snom. Shvatio sam da, ako ovo ne uradim, više nikada neću biti u svome djetinjstvu. U toku jutarnje šetnje zapeo sam za nešto. To više nije bio oblutak. To je bila davno izgubljena ideja, nagazna mina u šiškoru jutra. Ali zamorna je priča o toj bizarnoj, iznenadnoj ideji. O njoj ću nekom drugom prilikom. Sada poslije eksplozije sakupljam sopstvenu parčad i nanovo se saziđujem. Slažem i sklapam svoje uspomene, u sjećanju kome nema početka. Ti poštovani čitaoče, ne daj se zbuniti i vjeruj mi na riječ. A šta imamo osim riječi.

U svijetu ovih priča prepoznaćeš sebe i likove koje budeš sretao i događaje u svijetu mojih priča sve je stvarno i istinito, iako će neki koji nemaju pojma kako se priča rađa, optužiti me da sve sam slagao, a sami ne vjeruju u ono što mi zamjeraju.