Prednost domaćeg terena

Piše: Mićun Milatović

Kada se danas sa međunarodno relevantne adrese uputi prijekor nekoj evropskoj državi zbog stanja ljudskih prava, spontana asocijacija nepogrešivo detektuje prava „seksualnih manjina“ kao primarni lokus takve sintagme. Prostora za takav prijekor uvijek ima, jer je koncept ljudskih prava seksualnih manjina evidentno ustupio mjesto etalonu evoluirajućih seksualnih prava koja se smatraju univerzalnim ljudskim pravima u sferi seksualnosti. Kako i zašto je ideološki fokus neoliberalnog kapitalizma ideju ljudskih prava sveo na normativni kaleidoskop ljudske seksualnosti, posebna je i vrlo složena tema.

Pitanje je, međutim, šta u domenu ljudskih prava podrazumijeva korpus seksualnih prava?

Najprije, čini se kako niti jedan pravni okvir nije dovoljno elastičan da obuhvati sva prava i slobode koja ubrzano izrastaju na temelju liberalnog shvatanja seksualnog identiteta, a koja se svjetlosnom brzinom transformišu u osnovna ljudska prava. Uprkos tome, zaštita i promocija ovih prava postaju primarna (spoljno)politička obaveza svake države – aspiranta na pripadnost „krugu civilizovanih država“. No, ako se pogledaju strateški dokumenti NVO koje djeluju kao globalni borci za seksualna prava i slobode, onda se može reći da konačnog odgovora na prethodno pitanje zapravo i nema. Uzmimo za primjer tekst Deklaracije o seksualnim pravima asocijacije IPPF (International Planned Parenthood Federation), gdje se eksplicitno konstatuje evolutivni princip seksualnih prava. Tako, u preambuli Deklaracije, IPPF priznaje da je „seksualnost centralni aspekt ljudskog bića“, „evoluirajući koncept“ a da seksualna prava idu i „iza zaštite određenih identiteta“. Dalje, u četvrtom principu Deklaracije, kaže se kako sve osobe imaju pravo na uslove koji omogućuju ostvarenje prijatne seksualnosti, a s obzirom na to da je zadovoljstvo unutarnji aspekt seksualnosti, pravo na traženje, izražavanje ili određenje kada da se ono doživi – nikome ne smije biti uskraćeno. Štaviše, Principom 2, mogućnost uživanja navedenih prava se, u zavisnosti od individualnih okolnosti, mogu odnositi i na mlađe od 18 godina. Čitava Deklaracija prosto vrvi tako fantastičnim, skoro mističnim, formulacijama i svaka od njih zaslužuje naročitu pažnju, što ipak ostavljamo za neku drugu priliku.  Dakle, ni sami tvorci ideologije seksualnih prava ne mogu da anticipiraju smjer njihove ekspanzije, čak ni u pogledu starosne granice subjekata ovih prava.

Izvjesno je pak, da pogrešno javno očitovanje po tom pitanju, po nepisanom pravilu, donosi stigmu „homofobije“, što je u kontekstu liberalne demokratije ravno prvorodnom grijehu koji sobom povlači osudu na građansku smrt. A „pogrešan“ je, po svoj prilici, svaki iskaz koji stubokom ne prihvata (za)dati normativni i ideološki koncept. Upravo je ruska zvanična politika svojim rezolutnim odbijanjem nametnutog obrasca, došla na rđav glas, i to zbog zakona koji je u široj javnosti prepoznat kao zakon koji „zabranjuje homoseksualnu propagandu“ među maloljetnicima. Zakon, u najkraćem, pod prijetnjom novčanih i zatvorskih kazni, kako domaćim, tako i stranim državljanima, medijima i organizacijama, zabranjuje promovisanje netradicionalne seksualne orijentacije. Ovom prohibitivnom mjerom, Rusija je impostirala čitav „paket aranžman“ koji Zapad diljem planete distribuira pod etiketom seksualnih prava. Rusija je tako odbila poziv da bude gost na domaćem terenu. Adekvatna reakcija „svjetskog domaćina“, dabome, nije izostala.

Naime, od trenutka kada joj je povjerena uloga domaćina Svjetskog fudbalskog prvenstva, Rusija se suočila sa pokušajima određenih međunarodnih adresa da od nje oduzmu organizaciju te najznačajnije fudbalske smotre. Posljednji, u dugom nizu, pokušaja međunarodne izolacije Rusije bila je afera „Skripalj“. Impotentnu malicioznost tog zamešateljstva najbolje ilustruje nedotupavna komparacija Borisa Džonsona, koji je Mundijal u Rusiji uporedio sa Olimpijskim igrama u nacističkoj Njemačkoj. Premda, u konačnom, nije urodila željenim plodom, višegodišnja negativna kampanja dovela je do bojkota SP od strane zapadnih lidera, ali i ostavila traga na aktuelni doživljaj Rusije kod običnog svijeta. Indikativna je u tom smislu velika anketa „Trendovi u Njemačkoj“, instituta za istraživanje javnog mnijenja Infratest-dimap. Kako prenosi Dojče vele, čak 42% Njemaca smatra da je zbog stanja ljudskih prava u Rusiji odluka da se organizacija Svjetskog fudbalskog prvenstva dodijeli toj zemlji – pogrešna. Na drugoj strani, 45% njih smatra da je to ispravna odluka. No, procenti su manje indikativni od samog pitanja, koje sugeriše da se bilo kakvo globalno priznanje i afirmacija Rusije, može legitimno problematizovati. I to, kako se vidi, upravo zbog utiska koji su anketirani stekli o tamošnjem „stanju ljudskih prava“.

No, nije prvi ni posljednji put  da se ljudska prava i organizacija planetarnih sportskih događaja tako tijesno prepliću. Semjuel Hantigton u svom notornom djelu „Sukob civilizacija“, navodi kako je svojevremeno odbijanje Kine da u Ujedinjenim nacijama podrži američku deklaraciju o pravima žena dovelo do recipročne mjere SAD, koje su blokirale kinesku nominaciju za organizaciju Olimpijskih igara 2000. godine. Umjesto, već viđenog domaćina, Pekinga, organizaciju OI tada je dobio Sidnej. Sve ovo govori da u geopolitičkoj areni postoji permanentna ideološko-propagandna konfrontacija velikih sila oko kontrole tržišta simboličkog kapitala, pri čemu se ljudska prava i sport, pojavljuju kao vrlo vrijedne valute. Kulminacija je uslijedila ovih dana, odlukom SAD da se povuku iz Savjeta za ljudska prava UN, pod izgovorom da je taj mehanizam nedjelotvoran. U stvarnosti, riječ je o namjeri SAD da u tom, za njih krucijalno važnom ideološkom polju, zadrže svoj ekskluzivni primat, čime se otvara mogućnost sprovođenja unilateralne politike, kao u ono vrijeme kada su SAD bile jedina globalna supersila.  Ostaje da se vidi da li je takav akt uvod u realizaciju konkretnog plana širih razmjera, koji podrazumijeva akciju disciplinovanja „odmetnutih država“(Rogue state). Ili je neko samo ljut jer se potvrđuje da kada „igra na svom terenu“, Rusija ostaje nepobjediva. Čak i u fudbalu!

Glosa 1:   Ruski zakon pod prijetnjom novčanih i zatvorskih kazni, domaćim i stranim državljanima, medijima i organizacijama, zabranjuje promovisanje netradicionalne seksualne orijentacije

Glosa 2:   Kada „igra na svom terenu“, Rusija ostaje nepobjediva! Čak i u fudbalu