Pravoslavne svetinje u rukama rušitelja
1 min read
Udruženje raseljenih Srba iz Đakovice, uputilo je saopštenje za javnost u kojem ističu da su zaprepašćeni činjenicom da su neke zemlje članice UN, izmeđuostalog i „bratska“ Crna Gora spremne da povere na čuvanje pravoslavne manastire i crkve onima koji su u pogromu 2004. godine te svetinje palili i rušili.
„Te naše svetinje, koje im se danas tako olako daju, pod zaštitom su Uneska kao ugroženo kulturno nasleđe. Naši manastiri i crkve na KiM su ugrožni od tih kojima žele da ih povjere na čuvanje, 1999. Godine i 2004. Godine na naše svetinje ti su bacali kamenice i baklje, u hramove su unosili automobilske gume i palili ih kako bi bili sigurni da se plamen neće lako ugasiti i da će svetinje do temelja izgoreti.“ – navodi se u saopštenju dodajući da je čudo neviđeno da se takvima daju na čuvanje svetinje dodajući da i samo sveštenstvo u Srpskim svetinjama na KiM i dan- danas ima razloga da strahuje za bezbjednost.
„Ne možemo da povjerujemo da međunarodna zajednica može da da blagoslov i prepusti da se o srpskom kulturnom nasleđu brinu oni koji i dan-danas kamenicama napadaju pravoslavne svetinje, obijaju ih i pljačkaju.Da li je moguće, da će UN dati na čuvanje srpske svetinje onima koji pravoslavnima ne dozvoljavaju da posjete hramove i u njima obleže verske praznike?“ – ističu iz udruženja raseljenih Sba i Đakoviće dodajući da je skandalozno da svetinje budu povjerene na čuvanje onima koji autobuse Đakovčana gađaju kamenicama svaki put kada iz Visokih Dečana krenu u crkvu u Đakovici.
Udruženje raseljenih, takođe upozorava da se srpske svetinje prepuštaju onima koji su u Đakovici 1999. godine sa zemljom sravnili Crkvu Svete Trojice i na njenom mestu izgradili park!?
„Mi, Đakovčani, vekovno smo vezani za manastir Visoki Dečani i dajemo punu podršku igumanu manastira ocu Savi Janjiću i bratiji koja nas je i u najgore vreme dočekala raširenih ruku, brinula o nama svaki put kada smo napadnuti na putu u naš grad ili ulazu u naš manastir Uspenja presvete Bogorodice u centru Đakovice.Mi smo se u Dečanima krstili, venčavali, molili Stefanu Dečanskom, a poslije rata, to je često bilo jedino mjesto na kojem bismo našli mir i sigurnost jer nam je ulazak u naš manastir bio gotovo uvjek zabranjen“, navode iz Udruženja raseljenih.
Nikome nije milo kada mu se dira u imovinu ali rekcija SPC kada joj se takne u imovinu je nečuvena. Umjesto da duh bude na prvom mjestu u ovoj komercijalnoj (ne svuda i ne od svih svještenika) instituciji imovina je na prvom mjestu. Ne mogu ni zamisliti kako su se osjećali kada su njihovom imovinom raspolagali otomanci i njihovi namjesnici.