Pozorište

Piše: Emilo Labudović

Opet sam išao gore, na Ulicu, na redovni avgustovski raport majci i ocu, koliko od želje da ih makar tamo nađem kad više ne otvaraju kućna vrata (jednom ćeš i ti doznati da nema težeg bremena od ključa očeve kuće), toliko i da ne poremetim običaj koji mi je pripao njihovim odlaskom. A znaš, ovdje važi pravilo da je bolje da propadne selo nego običaj.

Polako, kao da nosim breme svega što sam prošao, vidio i doživio, a nagomilalo se toga, korak po korak, putem prekrivenim slojevima prašine tako da je sličio nekoj pustinjskoj stazi, hvatajući se hlada Grotinja i Paušila, ne sretnuvši ni psa a kamoli čeljade, stigao sam na Ulicu. I kao i uvijek, gore me je sačekala praiskonska i zagrobna tišina, samoća crkve Svetoga Jovana i grad mermernih spomenika koji su se blještavo odazivali podnevnom suncu. Grad mrtvih… grad bivših… grad boljih.

Jezikom tišine, rečitijim od svakog iskaza, referisao sam majci o svemu što se tiče porodice, pa i o tome kako baš i ne žurite sa diplomama. Ali, ti si dobro znao beskrajnu širinu njenog praštanja svih našim grešaka i promašaja i njen neugasli osmijeh sa porcelana, kao i uvijek, sve je bagoslovio.

Oca je uvijek interesovalo šta se dešava kod nas i u svijetu i nikad i ni po koju žrtvu nije propuštao tv dnevnike, posle kojih je, ljut i razočaran, dugo pušio zamišljen i zagledan u nedogled, ali im se opet i iznova vraćao nadajući se boljim vijestima koje nikako i nikad nijesu stizale. On nikada nije bio od duga razgovora, njegove riječi su bile dobro ispečene i promišljene i, stoga, skupe i pamćene. Znajući to, tražio sam način da i moj „izvještaj“ bude što jezgrovitiji, onako vojnički (bio je i podoficir), i namah sam se sjetio Hegela (nezaboravno nasleđe profesora Slobodana Tomovića) i njegove definicije istorije. „Istorija i pozorište su satkani od istog materijala“, tvrdio je veliki mislilac, dodajući da i „istorija kao i pozorište ljudima dodjeljuje različite uloge, glavne i sporedne, a da na proscenijum najprije izlaze hrabri“! Zato sam mu, umjesto podužeg objašnjavanja, rekao samo: pozorište, oče, pozorište. I, mada nikada nije bio u pozorištu, znao sam da me je shvatio jer mi se odjednom učinilo da mu je vazda prisutna bora brige na čelu (čak ni na „ukopnoj“ slici nije mogao da je sakrije i ublaži prisilnim osmijehom) namah postala dublja.

Pozorišta, naravno, ima raznih. Onih ozbiljnih, „kraljevskih“ i nacionalnih, profesionalni i amaterskih, putujućih i kabaretskih, provincijalnih i onih sa svjetski poznatim zaštitnim znakom. Ali, bez obzira na status, na daskama svih njih odvija se imitacija života i ljudskih sudbina, od tragedija do komedija, od klasičnih do modernih izvedbi i tumačenja, pa sve do parodija i vodvilja. I sva imaju istu glumačku podjelu: glavne i sporedne glumce, epizodiste i statiste i, nezaobilazno – šaptače.

Skoro na isti način ponaša se i istorija, „režirajući“ drame i tragedije, farse i komedije, burleske i melodrame. I ona ima svoje „glumce“ i izvršioce „uloga“, nekad stvarne, nekad lažne, one sa licem i one maskirane, one na sceni i one iza kulisa, i, obavezno – šaptače. T

rebalo bi mnogo više teorijske potke od mog skromnog i usputnog poznavanja pozorišta da bi se definisalo ono što kod nas istorija trenutno „prikazuje“, ali uz sav rizik da mi se prigovori obojenost i nedostatak posmatračke distance, izjavljujem da je na crnogorskoj političkoj i istorijskoj sceni u toku – tragikomedija. Njen poslednji čin, održan onomad na Cetinju, samo je uvod u krešendo koji se najavljuje za otvaranje jesenje sezone.

Bili su i bilo ih je. Dvije, četiri, dnanaest… kao da je to od presudnog značaja, a najviše onih koji nijesu uopšte znali zašto su tu i kakva se predstava daje. Pozvani i prizvani sa svih strana, pod lažnom opsesijom da su glavni akteri, mahali su zastavama, crvenim i zelenim, na, koliko do juče, kraljevski „trobojnom“ Cetinju, bili su spremni da brane nešto od nekoga i da u toj odbrani polože živote. Da su branili Crnu Goru trebalo je da joj izađu na granice jer, koliko god se prčilo, Cetinje nije Crna Gora već samo njen dio.

Ali, i da jeste, morali su biti svjesni i da bi ono bilo prestonica moralo bi da pripada i onima od kojih su ga, onako zdušno i gorljivo, branili. Branili su ga od Crkve koja na Cetinju stoluje vjekovima i bez koje bi Cetinje danas bilo što i Gusinje. Branili su ga od čina koji se na Cetinju odvajkada obavljao. Od čovjeka koji je odvajkada svojim mjestom u hijerarhiji tom istom Cetinju pribavljao svojevrstni oreol „svetoga grada“. Od čovjeka koji im, po ko zna koji put, okrenu i drugi obraz i nazva ih braćom. Branili su ga od najave dolaska čovjeka koji ne samo svojim pozivom i zvanjem već cijelim svojim ljudskim i crkvenim habitusom svjedoči i nosi tajnu božanske ljubavi i praštanja. Čovjeka koji je upravo stoga čak i u Zagrebu bio duboko poštovan i rado viđen gost. Ali, Zagreb je Zagreb, a Cetinje je…

Ubijeđeni da brane ni od koga napadnutu Crnu Goru pohrlili su na Cetinje kao na poslednju liniju fronta koji su sami izmislili, tragajući za fantazmagoričnim neprijateljima i dušmanima među braćom. Kažem: braćom, mada bi se svi oni u ćivot Svetoga Petra zakleli da nijesmo rod i da je Crna Gora samo njihova, a svi mi puki izvanjci i jurišlije tuđih ešalona.

Ali, koliko god da scene cetinjske predstave izazivaju i mučninu i rezignaciju, bio bi grijeh i nepravda prema istini sve pripisati nosačima transparenata i mahačima Zrnovim zastavama. Kao i na svakoj pozorišnoj sceni, pravoj ili istorijskoj, statisti su nezaobilazni dio dekora i bez njih ne bi bilo ni predstave. Bilo ih dvije, četiri ili dvanaest… trebalo je da liče na glavne glumce i nosioce radnje. Ali, mada Hegel tvrdi da istorija na svoju scenu kao glavne glumce najprije ističe hrabre, na ovoj cetinjskoj glavni „glumci“ su bile kukavice skrivene u gomili i gunguli, iza proscenijuma i iza kulisa. Za svaki slučaj, ako se Zdravku omakne da i on odigra ulogu u kojoj se, evo će za koji dan godina, šepuri kao kikirez na bunjištu. A možda bi i oni kročili koji korak naprijed, da se malo prče, kako to naziva i gore prisutna Draginja sa nekad prvim pendrekom zvanim „prdnjava“, Veselinom, samo da su znali da je Zdravin tih dana odbacio glumački kostim i šćućurio se u krilu ambasadorke Karen Medoks.

Ipak, kao i u pravom pozorištu, i na ovom cetinjskom, najveći doprinos odvijanju radnje dali su i daju – šaptači. Stokupljevina s koca i konopca, mjesecima zatrpava javni i tajni medijski prostor „dojavama“ o ugroženosti Crne Gore, o njenoj okupaciji i utapanju u nekakav „srpski svet“, o izdaji i prodaji njene isključivo procrnogorske istorije, kulture i duhovnosti, o najezdi četničkih i klerikalnih snaga od kojih više ne mogu da je odbrane ni svemoćni Katnić sa sve Sinđom i Pajom. A još, tvrde oni, ako se desi da se Mitropolit crnogorsko – primorski, dakle: i crnogorski i primorski, hirotoniše gdje i vazda, Crne Gore više neće biti pa je neophodna opšta mobilizacija sva tri autobusa i nešto kamiona pride crveno – zelenih odbrambenih trupa.

Pošto sliči pozorištu, istorija ima i karakter repriza i, ako se dublje istraži i sagleda, lako se dolazi do zaključka da se zapravo odvija jedan te isti komad a da se mijenjaju samo scene, glumci, statisti i – šaptači. Stoga i ovo na Cetinju neodoljivo podsjeća na već viđeno „e vivanje“ 1912. (koje, hajkom na „nikad više 1918.“ pokušavaju da sakriju pod tepih), na ono za Crnu Goru i njenu časnu istoriju sramno podvođenje pod čizmu i spolovila italijanskih okupatora.

Toga su šaptači i te kako svjesni, kao što su svjesni i svog udjela u onim novijim činovima naše istorijske drame, pa su im, stoga, priča o uniženoj Crnoj Gori, mahači zastavama i izvikači parola neophodni kao dimna zavjesa kojom će sakriti tragove koji im „smrde nečovještvom“ i golim kriminalom. A kad bi u toj sveopštoj kakofoniji statisti htjeli da saslušaju ne glas razuma, ne glas ljubavi i glas Svevišnjeg, već glas jednog od svojih najupornijih i najglasnijih „šaptača“, akademika (šta god to značilo) Radovana Radonjića, čitav dramski sinopsis bio bi im kao na dlanu.

„Moramo da branimo Crnu Goru od onih koji su je u ovo doveli“, izjavi nedavno akademik (šta god to značilo) Radonjić, i pogodi „u sridu“, kako bi to rekli Dalmatinci. Ali i kad bi i sam Radonjić, (akademik naravno, pa šta god to značilo), bio svjestan dubine i ispravnosti svoje izjave, promijenio bi stranu a statiste pozvao da promijene kostime i zastave.

Jer, Crnu Goru, a i Cetinje s njom, „u ovo“ nijesu doveli ni Mitropolit ni Patrijarh, ni sadašnja vlast a još manje „pritisak Beograda“, već upravo oni koji pozivaju na njenu odbranu i prčenje. Milo na čelu, a za njim bulumenta braće, kumova i rođaka, pa onda već pomalo zaboravljeni Rankiša, naslednica mu Draginja, pendrek – prdnjava, pa sve do onog nesrećnog Miraša kojeg svako malo nešto klepi po glavi. Ali, kao i pravo, i istorijsko pozorište obavezno ima svoje Harlekine čija je uloga da zamajavaju zasmijavaju publiku i zavode je za Goleš planinu i, po pravilu, oni su najglasniji, najšareniji i… neka svako dopiše po volji.

Silazak sa Ulice bio je jednako naporan kao i uspon, ali sam se nekako osjećao rasterećeniji, kao kad se naramak drva spusti sa leđa i duboko odahne. Jer, znam, otac koji nikada ne stiže u pozorište, svojom dubokom borom na čelu punom prikrivene zebnje potvrdi da je ovu predstavu već odgledao i da je dobro zna. Grad bivših (i boljih) u koji se selo skoro pa preselilo, osta da tihuje svoju vječnost daleko od ovozemaljskog teatra čija predstava dovodi do urnebesnih suza, u zemlji u kojoj se „od miline jedva diše“!

Pročitajte još:

Pisma sa sela kojeg više nema: Vrijeme gavranova