Povratak junaka: Vrijeme je da se Crna Gora sjeti Puniše Račića – zaslužio je i više od spomenika

Dok Crna Gora danas uličnim tablama i spomeničkom kulturom odvaja sebe od istorijskog pamćenja i veze sa srpskim nacionalnim bićem, vrijeme je da se stvari nazovu pravim imenom. Jedno od tih imena – i to veliko i nezaobilazno – jeste ime Puniše Račića, narodnog poslanika, srpskog dobrovoljca, komite, rodoljuba i čovjeka koji je cijelim svojim životom nosio teret borbe za slobodu, jedinstvo i čast srpskog naroda.

Rođen 1886. godine u Slatini kod Andrijevice, Račić je već kao mladić učestvovao u srpskim oslobodilačkim akcijama u Staroj Srbiji – na Kosovu i u Makedoniji. Borio se u balkanskim ratovima i Velikom ratu. U vrijeme povlačenja srpske vojske preko Crne Gore i Albanije, Račić je bio zadužen za prebacivanje zlata iz Narodne banke Kraljevine Srbije. Po porazu Crne Gore i raspuštanju vojske, odlazi u komite, gde se izjašnjava protiv dinastije Petrović Njegoš i za prisajedinjenje Kraljevini Srbiji, zajedno sa ostalim komitama se boreći kao bjelaš po svršetku rata 1918. godine.

Svoj politički rad nastavlja kao poslanik Narodne radikalne stranke u Skupštini Kraljevine SHS, gdje je predstavljao interese srpskog naroda i branio ideju jedinstva. Događaji iz 20. juna 1928. godine, kada je u Narodnoj skupštini došlo do oružanog incidenta u kom je Ra­čić ispalio više hitaca na hrvatske poslanike, i danas se koriste kao sredstvo antisrpske propagande. Ali taj čin nije proizišao ni iz ludila, ni iz mržnje, niti iz nekakve službe – nego iz dramatičnog osjećaja da je država na ivici raspada, da se izdaja slavi, a srpski interes guši i ismijava. Račić nije pucao iz hira, već kao čovjek koji je u sali Skupštine već danima trpio poniženja, uvrede i prijetnje narodu koji predstavlja. Istina je da je događaj tragičan.

Podsjetimo, tada vodeći hrvatski političar Stjepan Radić, predsjednik Hrvatske seljačke stranke, prijetio je kako se Hrvatska već sprema na otcjepljenje od ostatka države. Svojim žustrim govorima je izazivao nered, zbog čega ga je predsjednik skupštine Ninko Perić ukupno 10 puta udaljio sa sjednice. Vrhunac sukoba je bio kada poslanici više nisu ni negirali da podržavaju nasilje u zakonodavnom tijelu. Jednom prilikom poslanicima vladajuće većine sa klupe doviknuo „Hajde, stoko, čas gore, čas dole!“. Kada je neko iz većine spomenuo Veliki rat i junaštvo u borbama „za kralja i otadžbinu“, Pavao Radić je glasno upitao „Koliko košta ta vaša srpska krv? Koliko košta Kajmakčalan? Da platimo – pa da budemo mirni!“

Istina je da je taj akt dramatično ubrzao političke procese u Kraljevini, ali isto tako je istina da je Puniša Račić bio samo konačni okidač – a ne uzrok svih podjela i netrpeljivosti. Njegovo djelo možda jeste bilo prekoračenje zakona, ali ono nije bilo izdaja, već krik za pravdom.

Puniša Račić se mirno predao žandarmeriji i izjavio da nije imao nikakve namjere da bježi ili se skriva, već da je samo htio da obavijesti porodicu i svoje birače o svom činu, uputivši im pismo:

„ Draga braćo Srbi iz Crne Gore, birali ste me i izabrali za svoga poslanika protiv volje vlade i režima… Ja sam do danas povjerenu mi dužnost savjesno i predano vršio… Radeći to za vas, pravio sam se manji od makova zrna, a skromniji od svake djevojke, kad sam ja lično bio u pitanju… Ali kad su bili vaši moralni i materijalni interesi ja sam bio pravi Srbin Crnogorac… Danas su me radićevci izazvali napadajući na moju čast i nacionalno osjećanje, te sam se onemogućio da vas dalje predstavljam. Crnogorcima i ne bi trebao predstavnik koji nema ponosa, osjećanja časti, čojstva i junaštva… Hvala vam, braćo, na povjerenju!“

Simptomatično je da u vremenu kada se širom Hrvatske obnavljaju spomenici ustašama, diže ustaška ikonografija na zidove javnih ustanova, i kada srpska zajednica u Hrvatskoj živi u strahu i margini, najveći problem pojedinim krugovima u Crnoj Gori predstavlja skromna spomen-ploča u rodnoj kući Puniše Račića. Zašto? Zato što se ta ploča ne uklapa u novu, antisrpsku istorijsku matricu. Ali, ne možemo dozvoliti da nam oni koji slave Mirasa i Pavelića – drže lekcije o moralu i pamćenju. Ako Gavrilo Princip može imati spomenike u Republici Srpskoj, Srbiji i širom svijeta kao simbol otpora imperijama, ako Blagoje Jović može biti heroj zbog eliminacije ustaškog koljača Artukovića, zašto bi Puniša Račić bio „mračni revolveraš“ samo zato što nije pristao na poniženje srpstva? Potreba da se u Andrijevici, Beranama, pa i Podgorici jedna od glavnih ulica nazove po Puniši Račiću, nije revanšizam, nije provokacija, nije zaborav – to je dug. On je bio simbol epohe kada se za Srbiju i srpstvo ne lomio samo jezik u skupštini, već i kosti po frontovima i gorama. Sramno je što se u Crnoj Gori još uvijek kriju i stide onih koji su najbolje i najviše dali za nju. Sramno je što spomen-ploče heroja u Vasojevićima smetaju više od tabli ustaškim kreatorima „oluje“ u Kninu ili od zločinačkih ćutanja u Jasenovcu, sramne ploče u Morinju. Vrijeme je da Crna Gora pokaže da poštuje svoje sinove.

Puniša Račić zaslužuje ne samo ulicu i spomenik – već knjigu, dokumentarni film, mjesto u školskim udžbenicima. Zato, umjesto da se stidimo Puniše Račića, vrijeme je da se zapitamo: čega se zapravo boje oni koji bi da njegovo ime zatru? Da li ih plaši istina koju simboliše – da Crna Gora nije nastala u praznini, već na žrtvi i borbi svojih najboljih sinova? Da li ih plaši sjećanje na vrijeme kada je čojstvo bilo vrlina, a ne predmet podsmijeha? Crna Gora koja ne poštuje Punišu Račića, nije Crna Gora junaka i slobodara, već onih koji bi da im se prošlost prilagodi mjeri današnjeg straha i servilnosti.