Poštujmo tuđe, volimo svoje!

Piše: Dragana B. Mijušković

Kako se mi ophodimo prema nečemu što je naše? Evo kako! Banalan primjer su porušeni ukrasi na centru u Nikšiću i zaleđeno jezero Krupac. Vidim mnogima je čak „drago“ što su ukrasi polomljeni, jer svejedno ovdje ništa ne valja. Dalje, ledeno jezero je „opasno“ i glupo je klizati se i krajnje „neuračunljivo“ povesti djecu tamo (naravno niko nije lud da rizikuje život svog djeteta).

Elem, da se ovi ukrasi i ovo ledeno jezero nalaze negdje u Zapadnoj Evropi ili u Njujorku svi bi se slikali i tako ponosno čekirali da se vidi gdje je „ gospoda“ dospjela. Međutim lokalnim hipsterima smeta ako je neko srećan u čarima svoga grada i odmah se hejtuje sve što u njihovim malograđanskim, nepismenim umovima ne može da zagolica sive ćelije. Jer da se one održe treba napora da se bar jedna knjiga ( tu se ne računa Svijet, Skandal i ostalo smeće) pročita tu i tamo!

Vratiću se na početak misli koja me je navela da napišem ovo na današnjih -10 u mom Nikšiću; Rode moj, volimo svoje, jer ako mi nećemo ko će? Od ovakvih „sitnih“ stvari počinje sve, tako i dođemo do spuštanja pogleda kad nam neko kritikuje Njegoša, kad nam neko ukloni sliku Kosovke djevojke ( koja je gotovo svima u kući na nekom zidu imala svoje mjesto, bar u mojoj kući je bilo tako).

Lijepo je čekirati se u svim Evropskim gradovima, lijepo je čitati Šekspira, lijepo je diviti se Monalizi. Ali imamo mi naše pisce, imamo mi našu Monalizu čije su ruke hranile Kosovske mučenike i sve mučenike od Kosova do Mojkovca, koji padoše da bi mi danas mogli slobodno hodati. Stetimo se ko smo, sjetimo se Svetog Save, sjetimo se i opstajmo. Najlakše je nasmijati se i porugati se sa onima koji traže trunku smisla u ekonomskom i socijalnom besmislu današnje Crne Gore. Svi vi koji se smijete samo se sebi smijete, sebi i svom porodu!