Ponoć meni

Piše: Batrić Babović

Ranku Radoviću 

Bez smisla da o bilo čemu razmišljamo
Imamo parče hartije i sva Nebesa
Teško je staviti sve u stih zajedno a samo
Neobična je to pomisao i ljubavna smjesa

Ima li tamo Lješnice i bijelih maslačaka
Postoji li Breza na dvije hiljade metara bez breze
Koliko bole uzdasi u sonetima bez uporišnih tačaka
Kad sve zamijeni uloge, proza poeziju, antiteza teze

Kako se nosi Perun sa svojim kosmičkim neprebolom
Para li Vesna konce laticama nerasparanih proljeća
Ugase li Lada, Dajbog, Belobog Moranu duginim oreolom
Gore li minuli jul, krv u komorama, tišina i svijeća

Uvirna tačka sa žiškom svjetlosti
I pečat koji odslikava prostore daleke, nepoznate
Mrtvačkim mrljama posuto tijelo, biće, kosti
Arhitekture za sonate, proze, gramate …

Kakve su kiše tamo daleko gdje te sve više ima
Glasovi sa Nijagare, svih meridijana,Toronta
Rimuje li se sa nadrimom Božja nevidna plima
Tvoja čeona linija sa monaškim postrigom Novog Fronta

Dok brojiš zvijezde novoj kosmosnoj karti ljubavi
Visoko u Hristaništima sa mirisom tuge po Vaseljeni
Vučica zavija iz samousluge za pse da pjesma ne ogubavi
Taj krik je Vaskrsenje tebi a ponoć meni!