Pomak

Piše: Prof. dr Božidar M. Bojović, naučni savjetnik    

Kao ljekar, kratko bih prokomentarisao: Klinička slika ne može biti zadovoljavajuća, ali pomaka nabolje ima!

Potrebno nam je vrijeme koje je zlata vrijedno, a do Slobode nam je ostao dobar komad puta. Do Nje se stiže oštricom žileta. I nerijetko, sa rizikom da i najodaniji borci za Slobodu,  sa tog puta skrenu u anarhiju. Nerijetko nam se to dešavalo, pa  strah od pogrešnih i naglih poteza, u mnogo čemu, poprima elemente arhetipskog. I nije čudo što se nemalom broju sudionika u borbi za Slobodu pričinjavaju crni oblaci nad Crnom Gorom, koji najavljuju povratak režima pod kojim su robovali trideset ili sedamdeset i pet godina. Svejedno! Da li ima razloga za takvu bojazan ? Da li zlo odlazećeg režima i  u porazu ima snagu pobjednika? Da li je njihovu drskost, beskrupuloznost i bezobzirnost moguće u zadovoljavajućem roku obuzdati demokratskim i pravnim lijekovima? Da li očigledna nedobronamjernost iz pozicije Predsjednika države može ugroziti strateški tempo i tajming društvenih promjena aktuelne Vlade?  Da li su oni kojima je narod poslije izborne pobjede dao puno povjerenje da Crnu Goru mijenjaju nabolje, sposobni da ispune povjerenje i dato obećanje?         

Ostaci režima, strateški, interesno nepogrešivo i precizno umreženi u svim institucijama države, dobro su uzdrmani, u nokdaunu su, ali, čini se, opasni kao ranjena zvijer. Ne  mogu da se pomire sa činjenicom da su ono što jesu, a ne ono što su umislili! Teško mogu da prihvate fakat da ih je međunarodna zajednica, kao svaku potrošenu robu, pustila niz vodu. Sasvim dobro vide kako im u Američkoj ambasadi, delegaciju sa dojučerašnjim predsjednikom Vlade, koji dolazi da se žali na aktuelnu vlast, prima  popmoćnik zamjenika  šefa nekog  beznačajnog resora. U magnovanju, pritajeni, vrebaju iz potaje i spremni su na niske udarce. Nadaju se da će „vođa“, a i oni sa njim, vratiti se na put stare „slave“. Velike nade polažu u opstrukciju rada Vlade i Parlamenta, kako bi, eventualno, multiplikovali narodno nezadovoljstvo. Vrlo im odgovara „spori ritam“.

Aktuelna izvršna vlast, utemeljena na Sporazumu čelnika tri koalicije pobjedničkog Pokreta , uz očitu podršku moćnika međunarodne zajednice, prihvatila je osnovna načela, ili uputstva,  daljeg političkog djelovanja (koja su joj  nametnuta kao uslov podrške). Parafraziraću: ne otvarati identitetska i pitanja spoljne politike, koja bi vodila destabilizaciji. Težište političke aktivnosti usmjeriti na konsituisanje pravne države i na borbu protiv kriminala i korupcije. To što se, pod pritiskom međunrodne zajednice,  moralo odustati od nekih pitanja koja najviše bole,  razumljivo je. Crna  Gora kao i ostali djelovi tkz. Zapadnog Balkana je pod Protektoratom. A sila Boga ne moli. Međutim, uistinu, u tome ima i dobroga. Identitetska pitanja treba da se rješavaju u pravnoj državi i  uz poštovanje demokratski izražene volje građana i Zakona.

U  situaciji kada raspolućena Crna Gora mora da se miri i spašava od ekonomskog sunovrata koji joj prijeti, kada je potrebno da se trijebi korov bezakonja, kriminala i korupcije koji je posijala hobotnica Đukanovićevog odnarođenog režima, da bi se stiglo do  pravne države kao cilja, Premijer je ostao dosledan sebi – čovjeku od struke i nauke. Uz to, duboko utemeljen u Hristovoj vjeri i etici, odlučio se za  Vladu koncipiranu na načelima nauke i humanizma. Polaže nadu na čovjeka, njegovo znanje i riječ. Sa stručnjacima za koje se  odlučio, iz ne baš bogate baze, spreman je da miri  i uzdiže raspolućenu i ekonomski posrnulu Crnu Goru. Oni kojima je dao povjerenje nijesu eksperti u pedantnom terminološkom poimanju. Možda  neki nose i hipoteku prethodnog režima, no ulivju povjerenje voljnošću, hrabrošću, naučnošću, stručnošću, ali i mladošću. Nesporno, timski, iz više dimenzija je sagledan problem u kojem se nalazi Crna Gora. Očito, planirana su rješenja i tajming aktivnosti. Zacrtano je donošenje niza sistemskih zakona i krenulo se putem na kojem svaka mjera mora imati zakonsku podlogu. I tu je napravljen otklon, možda malo grub, ali potreban, prema onima koji su htjeli da „kose, a ne da vodu nose“. 

Očigledan je, ali donekle i očekivan, prirodan jed mnogih čelnika Pokreta. Istrpjeli su nemoralne udarce kao malo koja politička struktura do sada. Ono što im je činio Đukanović sa svojim satelitima, davno je prevazišlo ranija nepočinstva istog režima prema Harunu Hadžiću, Liberalnom savezu i Srpskoj narodnoj stranci. Ostaće to kao najgori  primjer političkog beščašća režima prema opoziciji u borbi za očuvanje vlasti. Kao čovjek sa prefinjenim nervom naučnika, Premijer je znao  kuda bi vodio opravdani,ali i pogubni gnjev. Zato sam, bez obzira i na izvjesnu ličnu gorčinu, pozdravio i pozdravljam Njegovu mudru opreznost i umjerenost.

Na kraju da odgovorim i na pitanje: Da li aktuelna Izvršna vlast uliva povjerenje?! Jedan je odgovor ako situaciju posmatramo kroz pojedinosti, drugi ako posmatramo  kategorički. U pojedinostima, našlo bi se što i zamjeriti. No, te zamjerke  nošene su više emotivnim , nego racionalnim zaključivanjem. Takvo zaključivanje naročito je imanentno onima koji su bili najveće žrtve represije. Da ne nabrajam. Posmatrano u kategorijama, osjeća se sindrom pretjeranog čovjekoljiblja, koji je za pohvalu kada je u pitanju dostojan protivnik. Ali sa Đukanovićem, koji kohabitaciju doživljava kao bunker iz koga mitraljira na sve strane i iz svih oružja, mora se biti krajnje oprezan.  Ipak, pomak je primjetan i značajan. Spoznaja o nepočinstvima režima se širi. Nekadašnji moćnici su počeli da odlaze, ne tako brzo kako bismo željeli, ali odlaze. Nadam se da ćemo brzih dana doći i do temelja kule beščašća!  

Što se tiče liderstva, Dritan Abazović, po mnogo čemu, postaje političar čija uloga  može da bude odlučujuća ako se politički tokovi u Crnoj Gori budu kretali u pravcu pravne države i narodnog pomirenja. Školovan političar,  moralno i etički stamen, energičan, pokazao je spremnost da otrpi uvrede nedobronamjernih i da ne podlegne izazovima danajskih darova  onih protiv čijih se nepočinstava bori. Primjer je prosvećenog građanskog patriote, kadar da se demokratski suprotstavi okoštalim  stavovima značajnih članova svoje stranke. Od Đukanovića nije zazirao ni kao poslanik! Pokazao je odgovornost kako prema građanskim pravima Crkve i srpskoga naroda u Crnoj Gori, tako i prema svojim sunarodnicima koje je politika bivše vlasti  tjerala trbuhom za kruhom, da izmećare po zemljama zapadne Evrope. Gospodin Abazović polako postaje jedan od nosećih stubova mosta saradnje pripadnika svih nacija i vjera u CG. Mosta koji od CG čini istinsku zajednicu  mira i suživota uz neophodno samopoštovanje i uzajamno poštovanje!. Bez toga nema nam napretka