Politički bankrot Kaligule od Montenegra

Piše: Predsjednik Crnogorskog narodnog kluba, Živko Peković

Prije više od dvije hiljade godina (12 n.e.) rođen je u blizini Rima, Gaj Julije Cezar Germanik (lat. Gaius Iulius Caesar Germanicus), po zlu čuveni rimski car Kaligula (Čizmica). Rođen je kao treće dijete Germanika i Agripine Starije, unuke prvog rimskog cara Oktavijana Avgusta.   Vladao je od 16. marta 37. do  24. januara 41. godine, kada je ubijen od Pretorijanske garde. Bio je pohlepan, okrutan, bolesno razvratan i psihički rastrojen. Njegove okrutne odmazde i bezakonje, kao i bezakonje njegovih naslednika Klaudija i Nerona, bili su uvod u bezakonje i propast Rimskog carstva. Njih trojica iz dinastije Julijevaca – Klaudijevaca vladali su Rimom ukupno nešto malo više od 30 godina. 

Po naređenju drugog rimskog cara Tiberija, Germanika, svog sinovca i Kaligulinog oca, 16. godine otrovao je namjesnik Sirije, Gnej Kalpunije Pizon. Devetnaest vjekova kasnije, na taj zločin ukazuje Lovćenski Tajnovidac u Posveti prahu oca Srbije, i u istorijskom kontekstu opominje: („…gadno ime Pizonovo ne sm’je kaljat mjesecoslov…“.  Prema hrišćanskom predanju, za vrijeme Tiberijeve vladavine, raspet je Isus Hrist u Judeji po naređenju rimskog prokuratora Judeje Pontija Pilata. Iako je car Tiberije Kaliguli pobio cijelu porodicu, osamdesetogodišnji car ga je 31. godine usvojio i Kaligulu i svog unuka Gemelija proglasio svojim naslednicima. Odmah po proglašenju za cara, Kaligula je ubio svog savladara Gemelija, a prema nekim izvorima prije toga i cara Tiberija. Tiberije se za vrijeme svoje vladavine nije upuštao u skupe osvajačke pohode, već je ojačao carstvo koristeći diplomatiju i prijetnje umesto oružja. Nakon svoje smrti, ovaj izuzetno štedljivi car, ostavio je punu državnu kasu, sa više od 3 milijarde sestercija.

Za manje od godinu dana Kaligula je do dna spiskao državnu kasu. Ostao je upamćen po ekstravagantnim građevinskim poduhvatima, rasipništvu i organizaciji glamuroznih događaja. Kaligula se razmetao svojom moći, ubijao svoje političke rivale i samoproglasio se za živoga boga. Kad je presušila državna kasa, smislio je novi način finasiranja, tako što je tjerao imućnije rimljane da mu testamentom prepišu svu svoju imovinu, a onda ih je ubijao. Ko nije hteo da mu milom prepiše imovinu, on ga je ubijao, njegov testament proglasio nevažećim a imovinu konfiskovao. Otvorio je i bordel u svojoj palati, a poznatim građanima je bilo naređeno da učestvuju u orgijama sa obaveznom „kotizacijom“ u iznosu od  1000 zlatnika, i sa još nekim uslovima. Svog konja Incitata (lat. Incitatus) proglasio je za senatora, a prema rimskom advokatu i književniku Svetoniju, namjeravao je da ga proglasi i konzulom. Incitata je okitio ogrlicama od dragog kamenja, izgradio mu mermernu staju sa jaslama od slonovače i postavio za sveštenika u sopstvenom hramu. Sve je to nekako prolazilo kod naroda dok nije zatražio da se cijelo Jerusalimsko svetilište preregistruje na njega lično. Ubrzo  je narod omrznuo Kaligulu, pa je i njegov kraj bio neminovan.

Zašto smo sve ovo do sada ispričali? Zbog toga što se dvije hiljade godina kasnije, u našoj Crnoj Gori, pojavio apsolutista sličnih ambicija, dijelom prilagođenih običajima savremenog svijeta. Istina, Kaligula od Montenegra ne praktikuje sve okrutne oblike vladavine rimskog Kaligule, ali se neke brojne njegove forme mogu jasno prepoznati. Odvojen od Crkve svojih predaka i naroda, Kaligula od Montenegra je, baš kao i onaj rimski, umislio da je sam bog i da sve mora biti podređeno njegovoj samovolji. Čitavoj ergeli bezbožnika već odavno obećava da će im on osnovati „crkvu“.

Kaligula je nerazborito od malobrojne kaste komu-nacista krajem prošlog vijeka preuzeo i uzgajao zlo sjeme uništenja istinske Crne Gore i njenog pravoslavnog naroda. Dok je Kaligula sa svojom bandom pljačkao, otimao i razarao, a sa grupom psihotičnih sledbenika, ranijih ljutih protivnika, falsifikovao i krečio prošlost Crne Gore, narod je sa svojim vladikama i sveštenstvom obnavljao svoje svete bogomolje i počeo usrdno i iskreno da se moli Bogu. Ono što predstavlja neopisivu radost i sreću, uz obnovu svtinja, uz svoju Crkvu i svoje vladike stasale su nove generacije maladih nadahnutih Božjom naukom i istinskom vjerom.

Kaligula već decenijama nastupa narcisoidno i bahato, bez trunke poštovanja prema svom narodu u njegovoj Crkvi, najavljujući konačan identitetski preobražaj, na koji ćemo se, kako zajapureno poručuje, „morati naučiti“. E, nećemo se mi Kaligula tvom nauku prikloniti, nego ćeš se ti morati pokajati i od đavoljeg nauka odučiti! U svojoj nemoći, stalno poteže svoju otrcanu kartu: Litije su protiv Crne Gore, deklamujući lažljivu priču o ugroženosti Crne Gore od naroda i Crkve koji su je stvorili. Onaj ko je istinska i smrtna prijetnja Crnoj Gori su on i njegova razularena banda drumskih pljačkaša i razbojnika. Donošenjem zakona – vampira, koji je bez sumnje pravo antiustavno pravno ruglo, on osmovjekovnu Pravoslavnu Crkvu želi da opljačka i potčini svojem i interesima partije na čijem je čelu. Koliko je Kaligula zastranio, i o kojem sumanutom postupku je riječ, o kavom i kolikom moralnom sunovratu, vidi se i po tome da  i dalje namjerava da prijetnjama, silom i lažima, povremeno ogrnut lisičjim obličjem, prevari Crkvu i od Crkve i naroda otme i opljačka svetinje Božije. Kaligula neprestano, bez trunke zazora i stida, govori očigledne laži, kvalifikuje vjerujući narod ludacima i zastupnicima tuđih interesa, a u stvari on na pravoslavni crnogorski narod projektuje svoje bijedno odstupništvo od predačkih zavjeta, svoje izdajstvo i svoje konvertitsvo.

Nametanje od strane bezbožnog režima Crkvi i vjerujućem narodu apsolutno neprihvatljivog,  probudilo je narod, koji je s vjerom u Boga okrilatio. Kroz veličanstve molebane i litije javio se narod Božji u Crnoj Gori, a ona se na zadivljujući način preporodila i vaskrsla. Ovolikoj sili naroda po ulicama Crne Gore, nije se začudio samo – Bog! (Sibin) Litije su pobijedile i savremeni pakao otuđenosti i usamljenosti. Na crnogorsku pozornicu se kao planinska rijeka pojavila Pravoslavna Porodica, a svi vjerni zajedno kao braća i sestre. Biblijske scene sa litija su veličanstveni primjeri ljubavi i vjere, kojima je zadivljena cijela Vaseljena. Na čelu vjerujućeg naroda je Glava Crne Gore, Arhiepiskop cetinjski Mitropolit crnogorsko – primorski i Egzarh sveštenoga Trona pećkoga, kir Amfilohije, koji je ponovo u Crnoj Gori vaspostavio liturgijsko jedinstvo predaka i potomaka, odgajio dostojno sveštenstvo, i izgradio nove i obnovio najveći dio porušenih svetinja.

Kaligulu i njegovu vlast do ludala dovodi ocrtavnje trobojke, stare zastave Crne Gore, čije su boje sinonimi slobode, jednakosti i bratstva. Sve mjere nelegitimnih organa vezane za pandemiju bile su prvenstveno usmjerene protiv Pravoslavne Crkve i vjernog naroda. Molebani i litije su  odmah zabranjeni, ali su se one neprestano odvijale u srcima i glavama vjerujućeg naroda, a povremeno i na ulicama brojnih gradova.

Koliko je kasta na vlasti osilila i ogrezla u bezakonju svjedoči i razgovor Kaligulinog Prvog doglavnika i Mitropolita Amfilohija krajem prošle godine o tzv. Predlogu Zakona o slobodi vjeroispovjesti. Protojerej Nikola Pejović, urednik radija Svetigora, na biblijskom sabranju u Nikšiću 30.01.2020. godine, osvrnuo se na pokušaje Mitropolita Amfilohija da urazumi i odvrati bezbožnike i bezakonike od ove monstruozne namjere. Na Mitropolitovu molbu: „Nemojte ovo da činite, kumim vas Bogom, neće narod dati svoje svetinje“, Prvi doglavnik režima se samo nasmijao i kazao: „Narod ko narod, sad idu praznici pa će biti i loše vrijeme, pa će, kao i sve ostalo, i ovo proći.“ ! Kao i sve ostalo?! Samo što ovo nije sve ostalo! Ovo su ozbiljne stvari, nije smiješno, kazala bi u lice doglavniku jedna od živih ikona litija, mala Una. O kojem je i čijem narodu  riječ, i koliko udaljenom od nelegitimne i nelegalne vlasti, vrlo brzo se uvjerio i Prvi doglavnik. „Oni ne znaju da ovaj naš hod nije nikakav hod za nekakvom idejom ili ideologijom, ni za kakvim čovjekom, nego da je hod za Bogom, za Božjom istinom i za Božjom pravdom“, besjedio je tom prilikom u Nikšiću, jedan od brojnih zltatoustih sveštenika naše Crkve, otac Nikola.

Režimska propaganda i laži, pojačane do neslućenih razmjera pred neminovnim gubitkom vlasti, ovih dana dostižu tačku usijanja. Njihovi mediji orkestrirano bljuju bestidne laži, raspirujući smrad nesnosne mržnje, a iz „panjega“ vire i halakaju ostrvljeni poklisari, nudeći narodu, koje je Kaligula tridesetogodišnjom vladavinom doveo do prosjačkog štapa, razne laži i preslačke. Posebno su glasne i opake režimske aspide, koje bi da žare i pale i svetinje i vjerujući narod. Koristi se užasna retorika, upućuju najprimitivnije uvrede našim svetiteljima, crnogorskim gospodarima i Glavi Crne Gore, Mitropolitu Amfilohiju, sveštenstvu i vjerujućem narodu! Institucije koje bi trebalo da brane Ustav i zakone Crne Gore, u većini su odavno Kaligulini instrumenti represije i njegovi zarobljenici. Na neprestana podmetanja i optužbe bezakonika da pred predstojeće izbore tobož Crkva priprema nasilne akcije, Mitropolit je u svojoj arhipastirskoj besjedi u Hramu Hristovog Vaskrsenja u Podgorici prije tri dana, onima koji su na vlasti, skrenuo pažnju „da se nasiljem ne stvara budućnost ni svoja, ni svoje djece, a kamoli budućnost Crne Gore“ , kao i da je „narod krenuo da hodi putevima svojih predaka“.

Što se sami izbora tiče, zakazanih za 30.08.2020. godine, izbor je sasvim jednostavan i lak. Uvjereni smo da je konačno došao kraj tridesetogodišnjoj torturi i diktaturi Kaligule od Montenegra. Na jednoj strani imamo Crnogorca kojeg karakteriše duh izvornog crnogorskog jezgra, porodičnog čovjeka, uglednog univerzitetskog profesora i vjernika, a na drugoj lažnog Crnogorca, bezbožnu polupismenu šesticu, okorelog kriminalca i vođu konvertitskog, mafijaškog klana, koji decenijama sve više i jače ponižava, poništava, falsifikuje, pljačka, satire i teroriše Crnu Goru i prave Crnogorce.

Ni po koju cijenu ne damo naše svetinje!  Ne damo Crnu Goru kriminalcima, konvertitima i stranim slugama! Borimo se svi zajedno svojim glasovima za pobjedu i spas Crne Gore!