Politička farsa i licemjerna politika prema NDH?

Piše: Dane Čanković

SNP – Izbor je naš, podstaknut raspravama srpskih političara na Posebnoj sjednici NSRS o „Rezoluciji o poštovanju žrtava fašističkog režima i pokreta“ (1.6.2020.), pita sve srpske političare i poslanike NSRS kakva im je to politika prema zločinima Nezavisne države Hrvatske (NDH), kada sa jedne strane osuđuju te zločine, a sa druge imaju spomenik ispred zgrade NSRS koji je uvreda za zdrav razum jer prikriva istinu tog vremena, a i nedostojan je srpskih žrtava?

Ni jedna ustanova Srbije i Republike Srpske nikada nije zvanično tražila od međunarodnih organizacija, ali i same sadašnje Republike Hrvatske da osude najmonstruoznije zločine NDH u Drugom svjetskom ratu, a institucije Republike Hrvatske da pokažu duboko žaljenje i poseban pijetet prema srpskim žrtvama te se izvinu srpskom narodu i njegovim ustanovama. Mirna i dobra budućnost na ovim prostorima može se graditi samo na istini, istinskom žaljenju zbog zločina i praštanju.

U vezi sramnog izgleda spomenika, SNP – Izbor je naš, ponavlja svoje protivljenje.

Protest protiv izgleda spomenika Jasenovačkim žrtvama postavljenog ispred Narodne skupštine Republike Srpske u Banjaluci. Protestvujemo zato što na spomen – ploči nema ime naroda (Srbi, Jevreji, Romi) koji je stradao niti od čije ruke (hrvatske ustaške, NDH), a nema ni krsta kao hrišćanskog simbola stradanja ali i vaskrsenja. Izgled spomenika je bezličan, pa čak i u umjetničkom smislu nekreativan, a na spomen-ploči samo piše „Žrtvama Jasenovca za vječno sjećanje 1941-1945.“

Sjetih se kako izgledaju i drugi spomenici podignuti zbog toga da se ne zaborave ni žrtve, ni zlotvori. Prolazeći pored njih strancima, a možda i mnogim Srbima, ti spomenici ne bi izazvali nikakva osjećanja ili misao u vezi tog zločina, jer nema izraza lica stradalog, masakriranog tijela, izbezumljenog izgleda dželata, ili sve to bar u nagovještaju. Ima samo neke umjetničke simbolike koja u suštini ne podsjeća na događaj na stradale ljude, na zločince. I to takva umjetnička simbolika i „sloboda“ koja nas anestezira kojom svu tu istinu o stradanju Srba guramo u zaborav. Postoji umjetničko izražavanje koje ne umanjuje tragičnost događaja – navešću samo primjere Pikasove Gernike i Gojino Streljanje rodoljuba na planini Prinsipe Pio.

Reći će neko, to je tako traumatično, te i da zbog djece ne bi smjeli prikazivati očigledno stradanje… Na izložbama o stradanju Srba prikazujemo fotografije porđale žice, malja, noža pomoću kojih su Srbi ubijani, ali nema unakaženih tijela. Nažalost u stvarnosti ih je bilo. Bolno puno. Zato je mogla otići iskrivljena slika o mnogim dešavanjima na našim prostorima u zadnjih više decenija.

Nema izgovora za grijeh koji činimo prema našim stradalima i potomcima, jer se zločin nad nama Srbima ponavlja. Mi kao da se stidimo zbog našeg stradanja i zločina koji su učinili prema nama pa to stradanje ne iznosimo ni pred svijet ni pred nas, a ono se i zbog toga ponavlja. Žrtve i zlotvori ne smiju biti anonimni, iako su mnogi zločinci mrtvi i nisu kažnjeni ljudskim sudom kazna im je što ih u istoriji imenujemo kao takve. Saučesnici u zločinu možemo biti i mi, na način da ga prikrivamo i sami od sebe.

Da li se bojimo smrti, pa zbog panike i tog straha se ne sastavljamo ni sa umom ni sa srcem? A upravo um i srce je potrebno da se suočimo sa istinom kakva god da je. Tada bi spomenici stradanja srpskog naroda bili drugačiji. Ne samo da bi se preko njih poštovale žrtve, već bi u nama izazivali živa osjećanja, svjesni istinskog stradanja naših djedova očeva i majki… Ta osjećanja i svijest navešće nas na djela koja će smanjiti mogućnost da nam se ponovi genocid, stradanje.

Želja mi je da ovaj tekst bude inspiracija pokretu SNP – Izbor je naš da se pokrene inicijativa za stavljanje krsta pored aktuelnog spomenika jasenovačkim žrtvama ispred Narodne skupštine Republike Srpske i spomen-ploča na kojoj bi moglo pisati „Mi Srbi postavljamo ovaj znak stradanja i vaskrsenja da nas podsjeća na naš rod koji je zločinački ubijen od hrvatskih ustaša za vrijeme Nezavisne države Hrvatske. Da nam bude opomena kako bi kao narod i kao ljudi sve učinili da branimo svoje. A za naše stradale, da imamo vjeru da je nevino stradalima nebesko carstvo zagarantovano.“

Takvim izgledom spomenika ne znači da postoji namjera da se rasplamsaju osjećanja koja bi vodila u osvetničko, pa i zločinačko djelovanje. Naprotiv, da istinu ne sakrijemo, umanjimo, a događaji koji su se desili, bez obzira koliko su tragični budu ispred naših očiju.

Tako ćemo doživjeti ona ljudska osjećanja koja neće dozvoliti da nas neko anestezira i da se stvore uslovi za ponovni genocid nad srpskim narodom.