Pohvala Boki

Dvadeseti Dani Knjižare So, tradicionalna hercegnovska manifestacija, ove je godine protekla u slavu 145 godina od rođenja prvog gradskog knjižara Jova Sekulovića (1879–1950), 126 godine hercegnovskog knjižarstva (od 1898) i u čast dvodecenijskog postojanja Knjižare So kao kulturnog brenda grada Herceg Novog.

Manifestacija je otpočela autorskom besjedom 19-godišnjeg Novljanina, Pavla Đurovića, učenika profesorice retorike Svetlane Gradinac, odnedavnog studenta medicinske biohemije na Farmaceutskom fakultetu u Beogradu. Nakon dostojno izgovorene desetominutne besjede pred prepunim platoom ispred Knjižare So na glavnom gradskom trgu, Pavle Đurović zaradio je ovacije, zbog specifičnog ugla kazivanja, načina, ali i hrabosti zbog odabira tema i njihovog znalačkog ukrštanja.

U nastavku je Nikola Malović, urednik izdavačke djelatnosti Knjižare So, predstavio 27 knjiga koje je ova knjižarska i izdavačka kuća objavila od 2004. godine. Naslov programa je „Od Ekspedicije Kon-Tiki Tora Hejerdala do Ratne luke Kumbor Siniše Lukovića“.

Tokom druženja koje se poslovično pretvorilo u san ljetnje noći, uz bogato posluženje govorilo se o junaku večeri, mladom Pavlu Đuroviću, čija besjeda glasi kako slijedi:

„Pitoma ljepotice Boko, skrivena među vrletima i strmim liticama! U tvojoj maloj školjci razvio se najljepši jadranski biser. Svaki pogled na tvoje suncem obasjano sinje more sa valovima kao rastopljenim srebrom, zaustavlja dah. Tu, podno svetog lovćenskog oltara, šum slobodnog bokeškog mora nas sve uči, tješi i hrani, a gledanje u modre pejzaže nas liječi. Svaki kamen u tvom zalivu ima svoju priču i držeći ga u ruci možemo da osjetimo tebe, Boko, onakvom kakva jesi. Duboko vjerujem da posjeduješ onaj zlatni presjek drevnog i savremenog za smislen i vitalan život u harmoniji sa iskonskom prirodom i njenim zakonima.

Sve blagodeti i vrline Crne Gore i Hercegovine slile su se u tvoj topli zaliv. Za tvoje su se čvrste obale borile svjetske sile od pamtivijeka, od starih Grka, preko Ilira, Kelta, Rimljana, Turaka, Mletaka, Francuza i drugih, ali si uvijek ostala stub slobode i istine u teškim vremenima.

Boka je imala i ima svoju kulturnu jedinstvenost i nezavisnost! Ni srednjovjekovne srpske vladarske porodice nisu mogle da u svoje loze i podvige ne upletu Boku. Jedna stara bokeška legenda govori kako je sam Sveti knez Lazar porijeklom iz Grblja, te da prezime Hrebeljanović predstavlja adaptaciju prezimena Grbljanović. Ali ne svjedoče samo legende, već su tu i činjenice koje bi mnogi danas da potru i sakriju. Duhovnost i crkveno ustrojstvo Crne Gore poteklo je iz Boke. Znate li da je naš prvi arhiepiskop Sveti Sava iz svetorodne loze Nemanjića, osnovao slavne 1219. godine, na Miholjskoj prevlaci kraj današnjeg Tivta, jednu od prvih sedam srpskih episkopija, Zetsku?

Ni najvećim pjesnicima poput Šantića, nisi dala da ostanu nijemi na bogatstva i divote koje imaš:

„Naša mila Boko, nevjesto Jadrana,

Pokrivena nebom ko od plave svile,

Ljepša si od tvoje primorkinje vile

I svjetlija si od njenog đerdana.

Nikada se tebe nagledao ne bi’

No da mi je jedno: da postanem valom

Sinjega ti mora, pa pred tvojim žalom

Da vječito šumim i da pjevam tebi.“

Kad si tako čista i bogata, ko je dostojan da te doživi i da priča o tebi? Ti svojom ljepotom prizivaš ljude da ti se poklone, da ih obasjaš svojom svjetlošću, nudiš im svoje raskošne boje, svoje ukuse i mirise, zalaske sunca i svjetlost mjesečine koja se ogleda u moru. Tvoj spas su tvoji gostoprimljivi, topli i mirni ljudi, koji odražavaju sve tvoje osobine. Ljubomorno čuvaju tvoju jedinstvenost i svoju raznolikost, a širokogrudo prihvataju svakog ko želi da se tvojim ljepotama divi. Tebe su oplemenjivali, bogatili i unapređivali mnogi tvoji žitelji. Od hrabrih pomoraca, kapetana, preko putopisaca i književnika, slikara, muzičara, graditelja, trgovaca i čuvara tvoje specifične tradicije. U tvojoj kolijevci su iznikli i čuveni ratnici i heroji koji su požrtvovano i smjelo branili tvoju slobodu.

Vjerovali ili ne, Boka je dala i prvog južnog Slovena koji je oplovio svijet, Iva Vizina, iz Prčanja… ili ipak ne? Izgleda da Boka ima i prvog prije prvog, kapetana Stevana Vukotića, prvog južnog Slovena, Srbina, Bokelja i Grbljanina!

Bila si dom najvećima našeg naroda. Svoj mir u tvojim rajskim ljepotama našao je nobelovac Ivo Andrić, a vječni spokoj, gledajući na te s vrha Lovćena, zaslužio je Njegoš…

A ima li spokoja danas?

Danas, kada poneko, ne govori glasno njegovo ime, kada se njegovi stihovi drugačije čitaju, kad zaboravljamo da je njegov ideal bila borba za sve vrste sloboda, danas, kad iz njegovih riječi ne učimo, a imali bismo šta da naučimo.

Taj gordi Lovćen nema isti sjaj od, ne tako davne, 1974. godine, kad je zatrpan pepelom i kletvom. „Ođe me kopajte…“, odzvanjalo je Cetinjem i lovćenskim padinama kad je vladika Rade ostavio zavjet da bude pokopan u crkvi koju je posvetio svome stricu, Svetom Petru Cetinjskom. Nisu rušiteljima ništa značile potonje riječi najvećeg srpskog pjesnika koji prokle svakog ko bi i pomislio da ne ispuni njegovu poslednju želju. Čuje se Njegošev vapaj i danas s Jezerskoga vrha, a on je sve jači i sve ga više naroda čuje i razumije u ovoj našoj zemlji bez raspleta.

Kapele više nema, a jedan vladika, bez krsta i opijela, leži u faraonskoj grobnici i prevrćući se broji dane kada će doći toliko jaka bura da oduva pepeo i svaki nečasni kamen sa svetog lovćenskog vrha. A bura je krenula i sve je bliže, i sve je jača. Lavinu koja je krenula niko više ne može zaustaviti. Crna Gora vraća se sebi, svojoj istoriji i istini i stub tog povratka mora se zauvijek utemeljiti vraćanjem kapele tamo gdje joj je mjesto, da se vidi od Boke do Prokletija i da prkosno para oblake svojom ljepotom i svetošću!“

Gligo Bjelica