Pogrom

Piše: Batrić Babović

Prošlo je 7.665 dana od Pogroma. Možda samo od njegovog prvog čina. Kosovskometohijska drama još traje. Traje Kosovski Zavjet sa Lazarevom žrtvom i junaštvom Miloša Obilića.

Koliko je Kosovaca i Metohijaca rođeno van svoje rodne grude u ovih 7.665 dana? Koliko ih je sahranjeno u užoj Srbiji i Crnoj Gori u ovom vremenu?

Koliko njih sanja sahranu i Vaskrsenje u Peći, Prizrenu, Prištini, Dečanima, Đakovici, Gnjilanu, Lipjanu i Orahovcu?

Koliko je zabranjenih i srušenih grobova na Kosovu i Metohiji?

Koliko je očeva, majki, djedova i djece sahranjeno sa one strane Kule, Prokletija,Čakora, Jarinja, Brnjaka i Merdara, a sa ove strane imaju samo žal i vapaj svojih najmilijih koji tamo ne mogu biti sahranjeni?

Koliko kosovskometohijskih začaranih krugova danas postoji na Kosovu i Metohiji?

Koliko ih ima izvan prostora i granica Kosova i Metohije?

Koliko je kosovskometohijskih začaranih krugova sadržano u svim političkim elitama Srbije i Crne Gore od 1945. do 2025.godine?

Ostaju milijarde i milijarde pitanja bez odgovora. Jedino je moguće odgovoriti ćutanjem ili suzama kao najjasnijim znakom kako ići dalje kroz život i nositi kosovskometohijski bol ranjenog srca.

Mediji su tog 17.03.2004 godine izvijestili da je protjerano 4.000 ljudi, 27 ubijeno, 900 prebijeno, 900 kuća uništeno, a više od 50 manastira i crkava zapaljeno.

Bila je to nova „Kristalna noć“ u srcu hrišćanske Evrope. Prizren su čuvali potomci aktera Kristalne noći. Svjesno ili nesvjesno, grad cara Dušana tada nije sačuvan.

Biće prilika za hroničare i istoriografe da istraže nemili datum novije srpske istorije.

Na drugoj strani, manastir Dečani živi od 1335. godine. Pantokrator, Spasovdan i Vito Kotoranin čuvaju Metoh i Metohijce.

Čuvaju sve novoizbjegle krstonosce.

Nadvijaju se nad svima onima upokojenim u svetoj zemlji ispod Prokletija.

U dolinama Bistrice i Drima oni prizivaju nove pogorelce da dođu na rodnu grudu.

Isto to rade Pećka Patrijaršija rođena 1346.godine, Gračanica rođena 1321.godine, Arhangeli kod Prizrena rođeni 1352.godine i sve svetinje Kosova I Metohije.

Hvosno, Budisavci, Orahovac, Velika Hoča, Vrbnica, Žur, Staro Gracko, Kosovo, Polje, Kosovska Mitrovica, Devič i Drenica crkva su naroda koji piše ćirilicu i zove se srpski.

Kad se uporede vjekovi svetinja sa hiljadama dana pogroma, sve liči na oblačak koji će proći.

Mnogo je važnije da se zapitamo koliko nas ima kulturu sjećanja na martovski pogrom 2004.godine?

Koliko se naša istorijska nauka bavi ovim događajem?

Misle li srpski i crnogorski političari na Pogrom?

Misle li na budućnost Kosova i Metohije?

Ispitujemo li na bilo koji način ili u bilo kom stepenu lične ili kolektivne moći, uticaje politika silnika ovog svijeta na Kosovski Zavjet?

Prepoznajemo li nove (stare) horde koje kidišu na naše svetinje?

Imamo li u sebi promil duha onog naroda koji je više od dvije hiljade godina govorio „Dogodine u Jerusalimu“?

Neko ko je sa trideset jednom godinom starosti Pogrom dočekao u Podgorici, a njegovi sestrići i sestričine se rađaju u Kragujevcu i Beogradu, ima damar da mu Peć i Bistrica leže na srcu.

Rajevića bašta, “ Udade se Jagodo“ i davna 1999.godina ne izlaze iz duše metohijskog nosioca kosovskog metafizičkog krsta.

Koliko će o Kosovu i Metohiji znati oni koji sada imaju jednu, dvije, tri, četiri, pet ili šest godina ostaje da se vidi. Bilo da su rođeni na Kosovu i Metohiji i da su ostali da žive tamo, bilo da su rođeni u Srbiji ili Crnoj Gori i da o zavjetnoj zemlji znaju iz priča svojih predaka.

Bolji zades ne mimoilazi ni one koji su rođeni 1999.godine ili bilo koje godine poslije nje.

Kako Kosovce i Metohijce, tako i sve ostale Srbe i Crnogorce.

Sva saznanja i genetike kosovskometohijskog koda koji će imati ove generacije, zavisiće od epskog dijela pogorelačke duše njihovih predaka.

Ove generacije neće biti zavisnici od nacionalnog programa prvaka srpskog naroda.

Prva i druga Srbija, ovakva Crna Gora i liberalni supstrat crvenog petokrakstva ne obećavaju svijetlu budućnost.

Samoopredeljenja i razne druge albanske i srpske liste jesu smokvin list nagosti kosovskometohijskog Gordijevog čvora.

Plod svih međusobnih akcija i reakcija jeste da svijetlu, sigurnu, državotvornu i nacionalno kristalnu budućnost nemaju ni Srbi ni Albanci.

Pogrom traži osjećanje, sjećanje i pamćenje.

Kao što Isus Hrist, Presveta Bogorodica i Jovan Preteča pronalaze sebe u Dečanima.

Poslije ujedinjenja sjećanja, osjećanja i pamćenja Prizren, Peć i Priština postaju deisis.

Broj od 7.665 dana postaje polazna osnova da kao zavjetni narod govorimo „Dogodine u Prizrenu“.

Do tada nam preostaju raspeti narod i Crkva na Kosovu i Metohiji, stihovi Momira Vojvodića, Ranka Jovovića, Ranka Đinovića, Darinke Jevrić i izveštaji neumornog Živojina Rakočevića.

A život kao život i dalje teče.

Baš onako kako u nepoznato teku tri Bistrice i Drim, dok božurovi čekaju svoje izgubljene duše da se nađu na onom polju gdje je sve počelo i gdje će se sve završiti.

Armagedon još traje!