Podjela koja je odredila političku sudbinu Crne Gore: Milo je svemu znao cijenu, a Momir vrijednost!

Jedan od ključnih događaja u novijoj crnogorskoj istoriji dogodio se na današnji dan nakon predsjedničkih izbora na kojima je pobijedio Milo Đukanović. Tog 14. januara 1998. godine zemlja je bila na ivici građanskog rata.

Raskol u tada vladajućoj Demokratskoj partiji socijalista (DPS) bio je uvod u najdramatičniju političku utakmicu od uvođenja višestranačja u Crnoj Gori, nakon čega je počeo sukob koji na neki način i danas traje.

Ovo je povod da se podjsetimo teksta Luke Radonjića koji je objavljen 2019. godine.

Piše: Luka Radonjić

Podjela “Milo – Momir” bila je, po masovnosti svrstavanja na jednu ili drugu stranu, jedna od najvećih, a po reperkusijama podjele unutar države, društva i porodice, jedna od najdubljih u istoriji Crne Gore. Ne kaže se slučajno, da je DPS prije podjele imao 50 odsto, a nakon podjele 100 odsto: jedan DPS 50, drugi DPS 50.

Narativ je bio hamletovski dramatičan, “biti ili ne biti”, a borba po svim linijama fatalistička. Dakako, tome je kumovala i činjenica da je jedna strana imala podršku moćnog Zapada, NATO pakta, tadašnje srbijanske opozicije ali i glavnih zapadnih obavještajnih struktura i poluga moći.

To je drugu stranu, po mentalitetskoj liniji brđanskog inata i istorijskog otpora “velikima” dodatno učvrstilo na pozicijama koje osim njih – nije branio niko. Koliko je podjela bila duboka, najbolje svjedoči da smo se nakon ljetnjeg raspusta 1997. godine, tokom djeluju fudbalskih mečeva, umjesto dotadašnje Partizan – Zvezda podjele, dijelili u timove “Milo – Momir”.

A koliko je jak gen ove podjele, slikovito govori i to, da i danas na ulici možete čuti “kako da radi u državnu administraciju kad mu je đed bio za Momira”.

Osim one, poznate definicije podjele na pro-zapadnu, tzv. “reformsku” novo-crnogorsku opciju Mila Đukanovića koja se, tada još uvijek, zalagala za “ravnopravnu federaciju Srbije i Crne Gore”, i tradicionalističku, staro-crnogorsku i prosrpsku opciju Momira Bulatovića koja se zalagala za čvrsto zajedništvo Srbije i Crne Gore, podjela je, naročito unutar samog DPSa, imala i svoju etičku dimenziju.

Moglo bi se kazati, da je jedna od osnovnih razlika između Momira i Mila, bila ta što je Milo svakome znao cijenu, a Momir vrijednost. Tako je na jednom od najvažnijih sastanaka toga vremena, sa čelnicima Narodne sloge u jeku DPS raskola, došlo do saglasnosti Bulatovića i opozicije oko uslova i organizacije fer izbora sve dok, po svjedočanstvu Bulatovića u njegovoj knjizi “Pravila ćutanja”, predsjednik ultrasrpske Narodne stranke Novak Kilibarda nije pitao – koliko?

Na šta mu je Momir odgovorio: “Nula. Okrugla”. Vrijeme će pokazati da je Kilibarda zaista toliko i vrijedio. Njegova kolosalna izdaja svojih birača, radikalni prelazak sa pozicija velikosrpskog nacionaliste i revizioniste, zagovornika “Dubrovačke republike”, na privilegovane jasle izrazitog anti-srpstva, potpuno ga je degradiralo i kao ličnost i kao političara.

Zaslužio je prezir svih strana, postao sinonim za konvertira, mjerna jedinica političke izdaje, a koliko je stepen njegove srbofobije bizaran, najupečatljivije svjedoči on sam u svojoj knjizi, u kojoj tvrdi da ga je na čelo Narodne stranke postavila crnogorska Udba. Možda je tako a možda je i u pitanju groteskna želja jedne moralne sjenke, da ga istorija pamti kao špijuna i potrčka službi, samo ne kao nekadašnjeg Srbina.

No, ne samo on, već i mnogi u DPS imali su slične kriterijume, o čemu su ostala brojna lična svjedočanstva. Premda bi mnogi iz DPS – u duhu prefarbavanja istorije države i partije, to željeli da zaborave, Crna Gora ipak pamti: prvobitno, 64 člana GO DPS podržala su Momira, 22 su bila uzdržana, svega 7 bilo je za Mila (Sveto Marović, Duško Marković,..). A onda su nastupili čuveni preletači, koji su odredili sudbinu CG.

Bez obzira što ih je Milo, kako se vjeruje, platio kućama, automobilima ili kešom, njihova vrijednost je bila i ostala kao Kilibardina. A kao što je Milo znao cijenu svom DPSu, tako su i Amerikanci znali cijenu Milu, a vrijednost Momiru. O tome je diskretno i učtivo posvjedočio Bulatović, izjavom da su mu Amerikanci nudili da bude Milo Đukanović, “samo” je bilo potrebno da se okrene protiv zajednice sa Srbijom i svojih prijatelja i saboraca, što je odbio, između ostalog i zbog činjenice da mu je bilo neprihvatljivo da ga američke službe vole a Srbija prezire. Odbacio je zov trenutačnog političkog pragmatizma i odabrao doslednost, lojalnost, čestitost i vjernost tradicionalnoj Crnoj Gori, ono zbog čega je, između ostalog, većinska Crna Gora i stala uz njega 5. oktobra 1997. godine, kada je uprkos ogromnim polugama moći koje su bile protiv njegove opcije, porazio u prvom krugu predsjedničkih izbora Mila Đukanovića. Činjenica je, da je Bulatović od početka karijere bio popularniji od Đukanovića.

U drugom krugu dogodila se najveća izborna krađa u istoriji Crne Gore (čuvenih 14 000 presuda Višeg suda o naknadnom upisu u birački spisak), na koju Zapad nije ćutao već je najglasnije podržao, i time usadio trajno i duboko nepovjerenje u narodu Crne Gore, do nivoa nepovratnog animoziteta.

Do danas je ostalo mnogo priča, mnogo tragova za mnogo ljudi u politici, da su zbog novca i privilegija bili uz Mila (i on sam je na to implicitno ukazivao u intervjuima na RTCG, govoreći o razočarenjima pojedinim ljudima), i nijedna priča ni za jednog čovjeka, da je zbog novca bio uz Momira. To Bulatovića i čini autentičnim predstavnikom one Crne Gore čiji su temelji čojstvo i junaštvo Marka Miljanova, i svrstava ga među najpoštenije ljude koje su naša Brda ikada dala. A vlast personifikovana u Milu Đukanoviću, koja bilježi svoju tridesetogodišnjicu vladanja, odavno već proizvodi društvo koje zna cijenu svačemu, a vrijednost ničemu. Baš kao i njihov vrhovni uzor Milo Đukanović.