Pižuo

Nisam od onih koji mogu da misle dok trče, poput pisca Harukija Murakamija, autora knjige „O čemu govorim kada govorim o trčanju“, niti bih rekao da moje misli naročito operišu po idejama dok brže hodam. Nikad nisam dao intervju u pokretu, niti bih mu se poradovao.

Predavati se može i stojeći, ali se, rekao bih, najlakše kazuje kad čovjek sjedi. Loši tumači naših razdruženih svakodnevica bi rekli kako je sjedati i rabotati odlika Crnogoraca, no valja podvući da se tu radi o vicu i predrasudi (Crnogorci u Boki rade kao hobotnice), dočim Primorci baštine fjaku kao vrstu institucijalnog ponašanja te valja i da se otud, sa pjene od mora, čuje za pižuo – klupu sraslu sa kućom od kamena.

Pižuo je po definiciji kamena klupa uz primorsku kuću, nerijetko i uz crkvu. Gradi se uz pročelje, ali i uz bočne zidove. Pižuo uz bočne zidove je u funkciji uživanja u đardinu, mediteranskom vrtu, u vrtnim dešavanjima, a pižuo uz fasadu je gledalište na morsku pozornicu: na barke, jedrilice, jahte, koče, jedrenjake, trgovačke brodove, putničke kruzere, megakruzere ali i vojne brodove.

Okupan suncem tokom dana, pižuo postaje emiter toplote, ugodan i zdrav za sjedanje, kako za muškarce tako i za žene. Topao je odozdo čak i za primorske mačke i pse ljubimce.

Na pižulu se uvijek nešto promišljalo, da li o ostanku u Zalivu ili o partenci iz Zaliva. Da li o milini braka, ili o teškoćama braka. O odnosu sa nadređenim, o odnosu prema neprijatelju, o odnosu prema gladi, o odnosu prema djeci, o odnosu prema samom sebi, roditeljima, vlasti, smrti, o odnosu prema Bogu.

U doba kada je sagradio najveći srpski spomenik srednjeg vijeka (1328-1335), katolički fratar i neimar Vita Kotoranin svom je kralju Stefanu Urošu III podigao manastir Visoke Dečane, i oko manastirske crkve prizidao tipične primorske kamene klupe za sjedanje – estetične i korisne pižule.

Izdavši 2016. davno zaboravljenu knjigu „Vita Kotoranin, neimar dečana“ Rista Kovijanića, no sada kao fotomonografiju, na 15-godišnjicu braka obreo sam se sa suprugom u manastiru Dečani. Valjalo je pokloniti knjigu, prethodno promovisanu u Gračanici i Prizrenu, valjalo je pokloniti se moštima Sv. Kralja, valjalo je vidjeti uživo kako su to u 14. v. kotorska dlijeta ispisala diplomu na Visokim Dečanima. Tu je, pola vijeka prije Kosovske bitke, nastao dečanski arhitektonski ep, spomenik svjetske kulturne i umjetničke baštine.

Čuvani Bogom i Kforom, iz odvojenih soba dugo smo u toj novembarskoj noći gledali osvijetljeni manastir koji isklesan od kamena prije 700 godina stoji i danas kao saliven. Vjenčali smo se, slučajno, na kalendarski dan posvećen bračnom paru koji je nastavio da živi zajedno, ali sada kao monah i monahinja.

Ako je tačno da su srpske državničke ambicije uvijek bile podalje od mora, za razliku od drugih mediteranskih zemalja koje je upravo Mediteran uzdigao i civilizacijski proslavio, začuđuje činjenica koliko je Kotor kao „kraljev grad“, glavna nemanjićka luka, i kao rasadnik diplomatije, umjetnosti i zanatstva – upravo značio najmoćnijoj srednjovjekovnoj državi na Balkanu.

Cjelivali smo Sv. Stefana Dečanskog u desnicu, moleći da nama i bližnjima poda čega nemamo. Vidjeli smo kandilo koje se ni na kakvoj promaji pomijeralo samo od sebe tokom Nato bombardovanja 1999. Monah Avakum dao nam je recept kako da oboljeni od raka koriste biljku kozlac do izliječenja. I teglicu te medicine.

Nakon liturgije poželio sam da malo posjedim na dečanskom pižulu. Ima nas među muškarcima koji klimnu glavom na pomisao da bi mogli da se zamonaše. To u svakom smislu znači žrtvu, odricanje i borbu, ali i miran doček bilo kog kataloškog oblika smrti.