Pismo Staljinu: Mi smo ti za sve dužni. Neka si proklet!

„Pismo Staljinu“ Zahara Prilepina, napisano u ime „ruske liberalne javnosti“, i izazvalo je pravu buru, i pogodilo je u živac zapadne vladajuće rusofobe koji decenijama pokušavaju da Rusima podmetnu krivicu za izbijanje Drugog svjetskog rata, a njega da, makar, izjednače sa Hitlerom. I zato što je skinulo „do prljavih gaća“ ruske liberale, koji izdaju i sterilnost pokušavaju da operu ocrnjivanjem SSSR i, još više, Staljina.

Sada je „Pismo Staljinu“ u svom „Besogonu“ vratio pod reflektore režiser Nikita Mihalkov. U cjelosti ga je unio u tu svoju autorsku emisiju. Evo zato Prilepinovog „Pisma drugu Staljinu“.

Socijalizam je izgrađen. Nastanićemo u njega ljude.
Boris Slucki

Mi smo se nastanili u tvom socijalizmu. Mi smo razdijelili zemlju koju si ti stvorio. Mi smo zaradili milione u fabrikama koje su izgradili tvoji robovi i tvoji naučnici. Mi smo doveli do kraha preduzeća koja si ti podigao, a dobijeni novac prenijeli preko granice i sagradili sebi palate. Hiljade pravih palata. Ti nikad nisi imao takvu vilu, rugobo rošava. Mi smo prodali ledolomce i atomske brodove koje si ti usidrio i sebi kupili jahte. Inače, to uopšte nije metafora, to je fakat naše biografije. Zato nas tvoje ime bridi i svrbi iznutra, htjeli bismo da ti nikada nisi postojao.

Ti si očuvao život našem rodu. Da tebe nije bilo naše djedove i pradjedove podavili bi u gasnim komorama, brižljivo raspoređenim od Bresta do Vladivostoka, a naše pitanje bilo bi konačno riješeno. Ti si umorio sedam naslaga ruskih ljudi da bi spasao život našeg sjemena.

SAMO U RUSIJI

Kada o sebi govorimo da smo mi, takođe, ratovali, shvatamo da smo mi ratovali samo u Rusiji, s Rusijom, na grbači ruskih ljudi. U Francuskoj, Poljskoj, Mađarskoj, Čehoslovačkoj, Rumuniji i svuda dalje, nismo uspijevali da se borimo tako dobro, tamo su nas skupljali i spaljivali. Uspjeli smo samo u Rusiji, gde smo pod tvojim mrskim okriljem našli izbavljenje. Mi ne želimo da tebi budemo zahvalni za svoj život i život svog roda, brkata kujo. Ali, potajno mi znamo: da tebe nije bilo – ne bi bilo nas.

To je uobičajen zakon postojanja čovjeka: niko ne želi da nekom bude dugo zahvalan. To zamara! Svakog čovjeka nervira i muči ako je nekom dužan. Mi želimo za sve da budemo zahvalni samo sebi – svojim talentima, svojoj hrabrosti, svom intelektu, svojoj snazi.

Tim prije, ne volimo one kojima smo dužni veliku sumu novca koju nismo u stanju da vratimo. Ili ne želimo da vratimo. Mi smo zaradili milione u fabrikama koje su izgradili tvoji robovi i tvoji naučnici. Da bismo se izbavili od tebe – stalno smo izmišljali nove priče u žanru alternativne istorije, u žanru varanja i podvala, u žanru tupoglavih izmišljotina, u žanru čarobne i podle demagogije.

Mi govorimo – a to je rijedak slučaj da mi govorimo gotovo istinu – da ti nisi žalio i da si povremeno istrebljivao ruski narod. Mi tradicionalno uvećavamo broj žrtava desetine, pa čak i stotine puta, ali to su detalji. Glavno je da prećutkujemo da nama samima nimalo nije drag ni ovaj narod, ni njegova inteligencija. U sadašnjem gigantskom, neprestanom nestajanju stanovništva zemlje i narodne aristokratije, mi neumorno i nesebično optužujemo – kakav divan paradoks! – tebe!

Pa, nismo mi ubili rusko selo, rusku nauku i survali rusku inteligenciju na nivo propalica i izroda – to si, nemoj da se smiješ, sve ti. Ti! Koji si umro prije 60 godina! A mi uopšte nemamo veze s tim. Kad smo mi ovdje – sve je već bilo izgubljeno i propalo. Mi smo svoje milijarde zaradili sami, svojim trudom, od nule! Kunemo se našom mamom!

U krajnjem slučaju u odumiranju ruskog etnosa mi vidimo objektivan proces. Pa u tvoje vrijeme su ubijali ljude, a u naše vrijeme umiru sami. Ti, čak, nisi uspijevao da ih toliko mnogo ubijaš koliko oni danas brzo umiru po sopstvenoj volji. Objektivnost, je li tako?

I još, mi ubjedljivo govorimo da je Pobjeda ostvarena uprkos tebi. Istina, malo čudno, ali od tog vremena u Rusiji se ništa ne dešava uprkos. Na primjer, ona nikako ne postaje racionalna i moćna sila ni uprkos, čak ni zahvaljujući nama i našoj kreativnoj aktivnosti. Opet paradoks, đavo ga odnio.

Mi govorimo da si ti lično želio da započneš rat, iako nismo našli nijedan dokument koji to argumentuje. Mi govorimo da si ti ubio sve crvene oficire, a ponekad čak i uzdižemo na pijedestal vojne eksperte koje si ti ubio, a one koje nisi ti ubio mrzimo i gazimo. Ti si ubio Tuhačevskog i Bljuhera, ali si ostavio Vorošilova i Buđonija. Zato su posljednja dva tupoglavci i izrodi. Da se desilo obrnuto i da su Tuhačevski i Bljuher ostali živi, onda bi oni bili tupoglavci i izrodi.

Šta god da je bilo, mi pouzdano znamo da si ti obezglavio armiju i nauku. To što smo mi u tvoje vrijeme uprkos tebi imali armiju i nauku, a u naše vrijeme ne može da se razabere ni jedno ni drugo – ne anulira naše uvjerenje.

REFERENTNA TAČKA

Mi govorimo da uoči užasnog rata ti nisi htio da se dogovoriš sa „zapadnim demokratijama“, uprkos činjenici da su se neke „zapadne demokratije“, kao što mi za sebe znamo, same odlično dogovarale sa Hitlerom, a da su druge zapadne, kao i pojedine istočne demokratije, ispovijedale fašizam i gradile fašističke države.

I ne samo to, istovremeno su finansijski krugovi Sjedinjenih Američkih Država ozarenih neobičnom svjetlošću ulagali ogromna sredstva u Hitlera i njegovu okaljanu budućnost. Mi smo oprostili sve i svima, mi nismo oprostili samo tebi.

Tebe su mrzile i „zapadne demokratije“ i „zapadne autokratije“, i oni isti finansijski krugovi. I mrze te još uvijek, zato što pamte sa kim su nekad imali posla. Oni su imali posla sa nečim što je prema svim pokazateljima suprotno nama. Ti si – druga referentna tačka. Ti si suprotnost. Ti si nosilac programa koji nikada neće moći da primi naša provincijska svijest.

Ti si bio na čelu zemlje koja je pobijedila u najstrašnijem ratu u čitavoj istoriji čovječanstva. Mržnja prema tebi proporcionalna je samo tvojim djelima. Omrznuti su oni koji rade. Prema onima koji ništa ne rade nema nikakvih zamjerki. Šta su radili šefovi Francuske ili Norveške, ili, recimo, Poljske kada je taj rat počeo, da podsjetim? Oni nisu izdavali naređenje: „Ni korak nazad!“ Oni nisu uvodili odrede za specijalne zadatke da bi „spasili sopstvenu vlast“ (mi, altruisti i besrebrenici volimo baš tako da govorimo o tebi). Oni nisu bacali pukove i divizije pod metke i granate, niti polja zalivali krvlju radi brežuljka.

Oni nisu primoravali tinejdžere da rade u vojnim fabrikama, oni nisu uvodili surove sankcije zbog kašnjenja na posao. Ne! Milioni njihovih građana samo su spokojno i odgovorno radili za hitlerovsku Njemačku. Kako se njima može zamjeriti? Zamjerke čitavog svijeta okrenute su prema tebi.

U tvoje vrijeme utemeljene su osnove za osvajanje kosmosa. Da si ti poživio malo duže polijetanje u kosmos desilo bi se za tvoga života – a to bi bilo potpuno nepodnošljivo. Možeš li da zamisliš? Car, brkati cezar koji je prekrojio čitav svijet i kao ptiče izbacio iz svoje uvijek zadimljene lule – čovjeka izvan granica planete!

E, da si poživio još pola vijeka – niko ne bi zamijenio veliku kosmičku odiseju za ajfone i kompjuterske igre. Da, sem toga, u tvoje vrijeme stvorili smo atomsku bombu – što je spasilo svijet od nuklearnog rata, a ruske gradove od američkih nuklearnih udara, poslije kojih bi umjesto Pitera bila topla i svjetlucavo-fosforna Hirošima, a umjesto Kijeva – oblačni i mirni Nagasaki. I to bi bio trijumf toliko drage nam demokratije.

Ti si učinio Rusiju onim što ona nikada nije bila – najjačom zemljom na zemaljskoj kugli. Nijedna imperija tokom čitave istorije čovječanstva nikada nije bila jaka tako kao Rusija u tvoje vrijeme.

Kome se sve ovo može svidjeti? Mi se veoma trudimo i nikako ne umijemo da potrošimo i pustimo u vjetar tvoje naslijeđe, tvoje ime, da zamjenimo svijetlu uspomenu na tvoja velika ostvarenja – crnom uspomenom na tvoje zločine – jesu realni i jesu strašni.

Mi smo ti za sve dužni. Neka si proklet.

Ruska liberalna javnost

NOVI STANDARD