Pismo sa sela kojeg više nema: Pedeset

piše: Emilo Labudović

Idu godine, rode moj, idu. Teku kao rijeka, nekad mutna, divlja i plavna, a nekad tiha, spora i umirujuća. I klize, rode, klize, neosjetno, kao mlivo kroz prste vodeničara ili pijesak kroz razigrane prste dječaka na pijesku. I čini ti se da se nijesi ni čestito okrenuo oko sebe, a ono: 50. Pola vijeka od kad smo se, kao još musavi dječaci, tek obrijani i utegnuti u uske farmerice koje su tada bile krik mode i luksuza, sa očima punim junskog sunca i nade, zakoračili među odrasle, u život. I to ne bilo kako, nego sa nosem u oblacima jer više nijesmo bili bilo ko već maturanti, bogte. Maturanti gimnazije na glasu, iz čijih su, tada drvenih, klupa izašli jedan Dušan Kostić, Lalić, Đilas…
I činilo nam se da je svijet premali za naš uzlet, da su nam krila preširoka za skučene beranske kotline, ni u snu ne pomišljajući na onu legendu o Ikaru. Sa oskudnim prtljagom i majčinom suzom na ramenu, praćeni očevim ćutanjem i veselim mahanjem mlađe sestre koja je i sama jedva čekala da se otisne, čvrstim korakom kretali smo u pravcu ružičastih obzorja iza kojih su čekali veliki snovi i očekivanja. A život, stara kurva i varalica, čekao nas je u zasjedama i dijelio nekad široke zagrljaje a češće žestoke šamare, svakim svojim danom svjedočeći onu Mešinu, onu koju je profesor srpskog, Čedomir, od „milja“ zvani Ćiro, najviše volio da je „živ čovjek vazda na gubitku“!
Kao rascvjetali maslačak na vjetru, generacija se rasprsla po svijetu, i, uz sve ređa sretanja u rodnom gradu i na desetogodišnjim okupljanjima, nizale su se godine nostalgije, puneći čašu grkom medovinom odsustva. I starilo se, rode, starilo. A mnogi čak nijesu ni stigli da ostare, ostavljajući za sobom žal i ono uobičajeno: „znaš li da taj i taj (ili ta) više nije živ“! I sad svi imamo onog kojeg nema.
S vremena na vrijeme čulo bi se za neki sportski, naučni ili umjetnički iskorak nekog od nas i tada se, sa dozom ne malog ponosa, prsilo i govorilo: znam ga, to je moj drug, iz beranske! I svi do jednog, i bez „bolonje“ osvojismo najviše vrhove znanja i nauke, i diplomirasmo. Ne samo na fakulttima (tada se diplome nijesu kupovale) već i na onom najtežem: životnom! Ali, na žalist, one gimnazije više nema. Kao što nema ni mnogo onoga na čemu smo gradili budućnost. Bože, kud plovi ovaj brod? Ali, svako vrijeme ima svoje breme i svoje nosioce. Mi smo naše nosili hodajući uspravno.
I rekoh ti, ne bi čovjek stigao ni cigar duvana da savije i pripali ugarkom, kad eto ti nje – pedesete godišnjice. Okupismo se, triput manje nego što smo se rastali, pred Gimnazijom, toliko izmijenjenom spolja i suštinski da smo je jedva prepoznali. A i međusobno smo se teže prepoznavali. Davno upamćene crte lica skrivale su se među borama, potamnjelom tenu i višku kilograma. Ali, utoliko je bilo slađe kad bi, nakon predstavljanja „ja sam taj i taj“, usijedio krik prepoznavanja i zagrljaj, medveđem sličan. O pokojoj suzi ni riječ, stari ljudi mnogo su laki na suzu.
Toliko priča, sudbina, uspona i padova, toliko neispričanog, toliko sjećanja i uspomena na stare profesore koji su tada bili putovođe i roditelji, toliko smijeha, pjesme….A samo desetak metara dalje, onaj isti Lim u čije smo virove i brzake bježali sa časova i koji nas je „koštao pola zdravlja“, tekao je, zaogrnut kabanicom noći, kao nijemi svjedok vremena „prohujalog sa vihorovima“. Potom ponoć, opet rastanci i obećanja novih susreta. Razmijenjeni brojevi telefona kako bi nam poslali fotografije u koje ćemo kasnije, naoružani velikom dioptrijom, dugo da zurimo sa tragom suze na ivici oka. Rekoh ti, stari ljudi su laki na suzu.
Pišem ti sve ovo, rode moj, ne samo da sa tobom podijelim tugu i radost, ono uzbuđenje koje još nadima grudi i drži hropac pod grlom, već da te upozorim: nećeš stići ni da nos usekneš, a ona će banuti. Pedeseta. Pa gradi, stvaraj, pazi na sebe i ne zaboravi na druge, pamti i čuvaj albume uspomena. I živi život tako da te ne pretkne. Ne dozvoli da te, kad ta noć jekne i odjekne, zateče nespremnog. „Kec“ koji bi ti ona tada upisala veći je i od najvćih koje si dobijao i dobijaš. I, što je najgore, on se ne da popraviti. Ostaj mi zdrav, veseo i razdragan, i srećne ti sve godišnjice koje si proslavio i koje ćeš slaviti. I ne zaboravi: ide pedeseta!