Pismo sa sela kojeg više nema: Noć kad su psi lajali

Piše: Emilo Labudović

Pisao sam ti već toliko puta o tišini koja je ovdje stanje uma koliko i stanje opipljivo svim čulima, tišini koja omamljuje i čini da se, uronjen u nju kao u najdublji vir, postaje skoro vantjelesan. Taj osjećaj nezemaljskog naročito ojača kad okolinu pokrije crna smola noći, kad zaćute ptice a vjetar spusti zastave na pola koplja, kad se izgube vidici a razastru poljane unutrašnjeg kaleidoskopa. I večeras je izuzetno tiho, možda tiše nego obično ili je to samo ekspresija stanja duše utihnule zbog gubitka kojem nema namirenja, zbog tuge koja je toliko široka i duboka da je ni najdublji zdenac ne može ispiti bez ostatka. Ne čuje se ni psa ni sjekire, kako bi to nekad rekao naš bivši komšija, Mihailo Lalić. Jedini svjedok da je ovo još uvijek isti onaj kraj, isti onaj prostor u kojem je, makar u tragovima, bilo života je mjesec čiji dukat stoji nad selom kao medaljon o vratu neba.

Rekoh ti, ni psa ni sjekire, mada sjekiri već nije vrijeme. I oni najuporniji u pripremi drva za zimu, baskija za kotare i obluka za samare objesili su ih o klinove i odmaraju svoje žilave i žuljevite ruke. Ali, kao rijetko koje prethodne, ove noći i psi ćute. A noć mjesečna, vrijeme vučje, stada u krhkim torovima… Ipak, čuo se lavež, čulo se kevtanje i zavijanje, otegnuto i podmuklo, kao kad gladne lisice izdalje obilaze kokošinjce i izbe, namamljene kokošjim mirisom a stravljene prisustvom pasa i budnih domaćina. Ali, taj lavež i to siktanje slično glasanju zmija kamenjarki, nije dopirao iz mrčava, iz katuna, od torova… lajalo se iz one kutije, mračnije i od ove noći. Lajali su na Javnom, bestidno i bezočno, lajali su neki u čovječjem liku a svime su podsjećali na ostrvljenje divlje pse, hijene i šakale.

Kad god pomislim da niže nema i ne može, Javni potone za još stepenik. Patološka mržnja koja je očigledno lični stav bezličnih djelatnika onoliko koliko i programska orjentacija, mržnja prema svemu što ima predznak srpskog, ma gdje god, nije ustukla ni pred veličanstvenim činom poslednjeg oproštaja sa najumnijom glavom crne Crne Gore u ovom vremenu neznanja i obeznanjenosti. Pod dimnom zavjesom velikodušnog „poklona“ građanima u vidu direktnog prenosa sahrane Mitropolita Amfilohija, iz najcrnje i najsmrdljivije rupe srbomržnje izmiljeli su već znani likovi da, po ko zna koji put, izliju svoj otrov na već do grla zatrovanu političku scenu Crne Gore. Čak ni otvoreni i glasni pozivi na izmirenje, na sabornost, na hristoljubivo i bratoljubivo sjedinjenje, izgovorene nad zemnim ostacima vrhovnog pastira i čovjeka koji nas je za čitav vijek približio Bogu, nijesu bile dovoljne da makar za jednu noć, noć sveopšte tuge i gubitka, avetinje zaćute.

Lamentiranje nad fantomskom srpskom okupacijom Crne Gore, nad podmuklim zavjerama u „beogradskim krugovima“ koji ne zaspijevaju tražeći načine i metode da „maloj“ dođu glave, na Javnom su i ove noći bili glasniji od jeke zvona sa Sabornog hrama. Kompleksu niže vrijednosti raznih „veličina“ koje nikad vrijednošću nijesu prevazišle momišićki kvart, Javni je podredio dan u kojem je sahranjen sveti čovjek, najveći intelektualac ne samo ovih prostora i ne samo ovog doba. Uz to, jedinstvenu priliku da je nakon toliko godina u Crnu Goru stigao predsjednik bratske Srbije, iskorišćen je da se po ko zna koji put pokuša zabiti krvnički bodež u odnose dvije države. „Iz pouzdanih izvora“ Bebe Popovića, Javni je „saznao“ da Episkopski savjet nije dozvolio Aleksandru Vučiću da se oprosti od Vladike jer „nije dostojan“ te privilegije!? Ako je i od Javnog, previše je, tim prije što bi čak i da je to istina, Javni poslednji saznao za to. Ali, zgodna je prilika za još jednu blasfemiju, pa zašto da ne, rezon je onih čija se sva istina završavala u onoj Šukovićevoj, navodno „živoj“ a ispunjenoj neizdrživim vonjom smrti i truleži.

Ali, kad je lavež sa Javnog utihnuo, tišina je opet zakrpila svoj pocijepani pokrov, a mjesec je nastavio da srebrnom prašinom posipa usnula brda i doline. Čak se i vjetar za trenutak trgao i zatalasao koprenu mraka pa se sjetih one narodne: „pas lanuo, vjetar odnio“! Ali sve to nije i ne može da odagna osjećaj mučnine i potrebu da se, kao od morske bolesti, čovjek ispovraća. Da se ispovraća nad moralnim sunovratom u kojem čak ni smrt, ma čija bila, nije trenutak da se, ako ne iskaže poštovanje, a ono makar umukne. Trenutak kad su se i najžešći ratni okršaji prekidali, kad su i najljući neprijatelji pružali ruke jedan drugom, za Javni nije bio dovoljno svet da zaćuti. Ali, lajanje Javnog, koliko je god bilo otrovano, iskompleksirano i neljudsko, ličilo je samo na lajanje na zvijezde, daleke i izvan domašaja podlosti, šuge i gareži koju emituje. A Mitropolit, i mrtav, bio je i ostaje zvijezda, duhovna i intelektualna zvijezda sazvežđa do kojeg ovaj lavež ne dopire.

Oprosti što ti ovu svetu noć, noć tuge i okajanja, ružim ovim pismom ali eho tog laveža još odzvanja u meni. Toliko da mi sa uma ne silazi onaj Bećkovićev stih „da je prokleta zemlja u kojoj su paščad puštena a kamenje svezano“! Ipak, onaj koji je otišao a ostavio upaljenu svijeću da vidimo put, onaj koji nas je obožio i sabrao, rekao bi da smo dužni praštati i razumjeti. I znam da će već koliko noćas, obasjan božjom svjetlošću i milošću, kleknuti pred Svedržitelja i zamoliti ga da im oprosti „jer ne znaju šta čine“!

Pročitajte JOŠ:

(VIDEO) Svetionik, i sidro, jedro i pramac, bio je Crnoj Gori svanuće i spasenje, ostaće nada