Pismo sa sela kojeg više nema: Bili smo broj 9

Piše: Emilo Labudović

Ne izdržah. Zažari u meni Miholjsko ljeto, zatreperiše liske breza i jasika, bljesnuše požari rujevine, zamirisaše ocvale oskoruše i… vratih se. I nađoh sve kako sam i ostavio; onu čamotinju, mreže paučine preko prozora, miris memle i studen soba koja ne dolazi spolja. Knjigu ostavljenu na nedočitanoj strani, bezbroj puta prelistan album porodičnih slika, uspomene nasložene kao majčine ponjave u kovčeg od miraza, staze bez tragova, pustoš dokle oko seže i tišinu koja kao prvo jesenje inje sipi iz kaverni blijedoplavog neba. Ali, sve me prepoznade i prigrli kao svoga, nasmiješiše se očev i majčin portret sa zida, razigra se šporet i sve se u meni i oko mene ozari onim sjajem kojeg ima samo u duši onoga koji, beznadežan i izgubljen, baza mračnim hodnicima i stranputicama života.

Sretnem tu i tamo nekoga od naših koji, mada je jesen već pozavršavala skoro sve od poslova zapisanih u nemušti kalendar života na selu, uvijek žure i imaju još nešto neobavljeno i što ne može da trpi odlaganje duže nego traje čaša razgovora uz čašu šljive, oboje s nogu. Pitaju za sve, za tebe i brata, za koronu i oboljele rođake, i tek onako uzgred uzdahnu i kažu: evo, dođe i ovo naše! I ni riječ više, a u očima im se, vidim, čitaju bezbroj pitanja, dilema, sumnji. Čekaju da i ja progovorim o tome, da ima saopštim nešto novo, nešto mimo onoga čime ih svakodnevo zasipaju i zaluđuju mediji, da im rastumačim i da ih ohrabrim. Čekaju, a ja ćutim i „zaturam za Goleš planinu“ jer ni sam ne znam šta bi im rekao. A da im kažem sve ono što mi je na duši bojim se da bi otišli još smućeniji, brižniji i neveseliji. Jer, kunem ti se, sve znam i vidim a ne znam ništa i ne vidim dobra.

Znam samo jedno – bili smo broj 9. Bili smo to i prije nego je određeno da budemo taj broj. Bili smo to u sva ova teška i smutna vremena. Bili smo broj 9 kad su svi drugi mijenjali dresove i brojeve kao mjesečeve mijene. Bili smo broj devet i pod pendrecima, otrovani suazvcem i bojnim otrovima. Bili smo broj 9 i kad je žuljao beton bulevara, kad je studen kosti smrzavala, kad su lile kiše i sjeverac šibao svojim mahnitim bičevima. Bili smo broj 9 i u onom veličanstvenom horu koji je usred Skupštine nedodirljivom lopovu u lice otpjevao da je lopov. Broj devet nam je stajao tik uz brojeve robijaških odijela, bio nam je matični broj na ličnim dokumentima, na popisnicama… Bili smo broj 9 jer nam drugačije nije moglo ni biti bez da se igubi obraz i pljune u rodoslov. Bili smo broj 9 jer su nam taj broj nosili svi prije nas i obavezali nas da tako numerisani trajemo i opstajavamo po cijenu svega. A cijena je vazda bila preskupa.

Bili smo broj 9 i kad su nam nasrnuli na Crkvu, kad su nam odsjekli jezik, kad su nam spalili zastavu… Bili smo broj 9 kad su nas, bez krivice krive, žigosali žigom sramnim, žigom neprijatelja, izdajnika, tuđih sluga a domaćih izroda. Bili smo broj 9 jer ga je bilo časno nositi. Bili smo broj 9, centarfori ekipe koja je igrala tešku utakmicu, po raskaljanom terenu, protiv suparnika koji je igrao prljavo, tukao nogama i rukama, a sudije žmurile na oba oka i nama dosuđivale žute i crvene. Bili smo broj 9 i znali da ćemo, prije ili kasnije, postići taj odlučujući gol, onaj kojim se ne rešava samo utakmica nego i prvenstvo. I postigli smo ga. Časno, bez prevare, udarcem koji ni Lav Jašin ne bi mogao da odbrani.

Pobjedu smo slavili onako kako protivnik nikad nije. Dostojanstveno i s puno mjere. Da ne povrijedimo one koji su izgubili i da im pokažemo kako se dostojanstvo čuva i kad se gubi i kad se pobjeđuje. I činilo nam se da je konačno svanulo svima i da publika i na „jugu“ i na „sjeveru“, ona „istočno“ i ona „zapadno“, jednako može da se osjeća pobjednički. Da je pobjeda znak dobra, znak raskida sa lažiranim prvenstvima, podmićenim sudijama, prekrojenim tabelama. Da je došlo vrijeme da i mi sa brojem 9 budemo ravnopravni učesnici igre, i ništa više. Da se i sa nas definitivno skine anatema i da nam se prizna da smo jednako sinovi ove zemlje i ovog neba, makar onoliko koliko i oni od kojih su ovaj kamen naši đedovi i prađedovi do juče branili. Da ćemo i mi progovoriti svojim jezikom, razviti svoju zastavu, ići na liturgije ne iz prkosa već iz unutrašnje potrebe da se pomolimo Bogu svih nas… Da će nas priznati za svoje i za braću jer braća i jesmo, da ćemo provjetriti zajedničku kuću, promijeniti i očistiti trulež koja ju je spopala od temelja do krova, da ćemo…. Ali, avaj.

Još dok su se čule pobjedničke fanfare, rečeno nam je: sve ostaje po starom. Jeste promijenjen vrh tabele ali sistem takmičenja, pravila i ostvareni „bodovi“ ostaju isti. I sudije i presuditelji. „Crna Gora ostaje proevropska, natovska i… procrnogorska“. Kao da nas drugih i drugačijih nema u njoj. Da sva skalamerija koju je zidao dosadašnji režim ostaje i da se u njoj ni cigla ne može promijeniti. „I poslije Tita – Tito“, govorilo se onda kad sam ja imao tvoje godine, „I poslije Mila – Milo“, reklo bi se i rekli su nam sada. Da su „na snazi“ isti prijatelji i neprijatelji, da su Rusija i Srbija i dalje ovi drugi. Da je Vučić i dalje dindušmanin a Rama brat i zaštitnik, da se Kosovo ni pomenut ne smije. Da ostaje velika dilema da li mijenjati samo četiri člana Zakona zbog kojeg je ustala Crna Gora ili Zakon u cjelini. Da smo kao narod i dalje okupatori sopstvene države, da nam je Crkva tuđa i takođe okupatorska. Da je pobjedom slobode i pravde zapravo počela „tiha okupacija Crne Gore“, kako reče ona avetinja iz Kotora, da su zbog toga opet vaskrsnule „komite“ i drugi „domobrani“, da su ustale ustaše jer, eto, opet nadiru četnici. Da pobjednici moraju u kunete i da ustupe mjesto ekspertima za koje je malo ko čuo, jer bi njihovom pobjedom Crna Gora bila poražena, unižena, rasturena… Kao da su je ovi dosad sabirali i umnožavali, liše svojih računa, vila i „majbaha“. A ludilo poraženih i kojevitezanje protiv bilo kakvog mijenjanja stvarnosti ide dotle da sad traže odlaganje popisa ili makar izbacivanje rubrika o jeziku, vjeri i nacionalnosti. Prosto da ne povjeruješ do kojeg smo dna stigli. Često se sjetim otvorene prijetnje onog Stanišića, sada ambasadora tamonegdje, koji je usred Skupštine otvoreno prijetio: „vidjećete koliko će vas biti na sledećem popisu“! Sad, eto, traže da nas nema, da se opet pokrijemo ušima kako se ne bi saznalo ne koliko nas ima nego koliko bi nas bilo da nije bilo njihivog nacionalnog inženjeringa svih ovih godina njihove hajdučije.

Bog mi je svjedok da od pobjede nijesam i ne očekujem ništa lično. Moje je već na zalasku, ti i brat ste sebi prokrčili put znanjem i zvanjem. Ali, očekivao sam da nam svima, bez razlike u imenima, partijama, vjerama, nacionalnim košuljama bude jednako, šta god to značilo. Ali, opet smo pobjednici bez prava na pobjedu. Opet se ostvaruje staro proklestvo po kojem su Srbi sve svoje veličanstvene pobjede u ratovima gubili u miru, za zekenim stolovima i u katakombama krojačnica novih svjetskih odnosa i poredaka. Kratko rečeno: opet smo džabe krečili!

A iz naših redova nam, za utjehu i kao sedativ, svakodnevno bacaju „žvaku“ kako je od svega važnije da je DPS definitivno otišao u opoziciju. Da ne smijemo naljutiti nikog drugog osim debe. Da će lopovi konačno biti tamo gdje im je mjesto (a tajnovidac iz Bajramovice i dalje na svom mjestu). Da je „pobjeda“ kojom se ništa ne mijenja važnija od svega. Da su Andrija, Milan, Medo i ostali dužni da na oltar pobjede prinesu sami sebe kako bi Pura iz Kotora i ostale „pure“ bili spokojni u svojim „nikadviše1918″ brlozima. Da je važno da u vlasti svih drugih ima samo ne Srba jer Zenka i Rafet ni za živu glavu i po cijenu hljeba svojih pristalica neće u novu vladu. Da su od svih svetinja, od Ostroga, Cetinja, Morače i Stupova, važnije „svetinje“ Sekuline himne, Rankovog barjaka, Miraševe i Milove novocrkve.

Sad ti je jasno zašto ćutim i skrećem pogled od ljubopitljivih pogleda naših rođaka i komšija koji, taman koliko ni ja, ne mogu da definišu ovo stanje pobjede bez pobjednika. Pa jednako ćutimo i preispitujemo sebe, tražimo odgovore a svaki otvara sijaset novih pitanja. I sve tako dok se sami sebi ne zgadimo, sve dok nam ne dođe da problejimo kao ovce koje su, sa malo soli, opet namamili na vrata klanice. Jer, znaš i sam, bili smo broj 9, dali pobjedonosni gol, proslavili pobjedu i … izgubili „par forfe“. Bili smo broj 9, sad više ne znamo šta smo.

Još jedna jesen, zlatna, bremenita, raskošna i blagodatna caruje zavičajem. Jesen koja je obećavala proljeće ali više miriše na zimu, na dubok snijeg i bljuzgavicu. Nižu se dani puni sunca i vedrine a duša nikako da se otme mraku, magli i sivilu. I noći pune košmara, nesanice, u kojima ni jutrom ne sviće. A sve se, opet, nadam – svanuće. Svanuće sa nekim novim jutrom, možda već sjutra. Mada… Turgenjev je jednom zapisao da je „sjutra izmišljeno za neodlučne i za djecu“. A više nismo djeca, zar ne?