Pismo sa sela kojeg više nema: A SAD ADIO!

Piše: Emilo Labudović

Jedno od temeljnih pravila života, kojeg sam se nastojao držati kao pijan plota, jeste ono da se o bivšim prijateljima i bivšim ljubavima nikad ne govori ružno. Čija god da je krivica, kakve god da su bile okolnosti rastanka, okrenuti leđa, zaključati u uspomene i… otići.

Odlazio sam, ostavljao i ostavljali su me, ali nikad nijesam ponio gorčinu rastanka. Žal – da! Bilo je, i dok je bilo –  bilo je lijepo. Imati prijatelje i ljubav bogatstvo je bez cijene, ali… Nekad su stari govorili „izgubi čovjek i ćesu duvana, pa se alaverti i dođe sebi“!

Jedna od mojih velikih „ljubavi“ sa kojom sam se rastao i zauvijek je zaključao u duši bila je Socijalistička narodna partija. Velika porodica časnih patriota, ljudi odanih pravdi i istini, domovini iznad svega, predvođena jednim od najumnijih i najpoštenijih političara Crne Gore na razmeđi dva vijeka. Bila je i čast i ponos stajati u tom stroju. Još uvijek ih pamtim i sa sjetom prelistavam stare albume. I bude mi žao, ali uvijek kažem sebi: vredjelo je!

A onda je sve krenulo nizbrdo. Neko je naredio, a neki prihvatili, da se ta snaga rastoči. Prvi korak je bio protjerati Momira Bulatovića. I nije to bila tragedija i početak sunovrata SNP, koliko je bio degutantan i skaradan način na koji se to obavljalo. Neke scene sa Kongresa u Bijeloj ostale su mi u sjećanju kao nešto najružnije što sam doživio. Slika zgranutog lica dr Nova Vujoševića, jednog od najpoštenijih ljudi i osnivača Partije, čovjeka koji joj je dao dušu, izviždanog i gađanog upaljačima, često mi se vrati u sjećanje i podsjeti koliko malo treba čovjeku da pljune u sopstveno lice. A bitka za nasleđe najvrednijeg političkog „carstva“ u Crnoj Gori, dolazak sve gorih i gorih „prinčeva“, izlazak jedne po jedne „replike“ iz barake kod Vezirovog mosta, dovelo je dotle da se veliki SNP drma na ivici parlamentarnog statusa.

I opet kongres, i opet podjele i bitka za presto. Nemam predstave i ne intetesuje me snaga i utemeljenje kandidata u preostalom članstvu, ali znam da ni jedan nije dostojan da prisvoji ime koje je nekada istinom sijalo nad političkom i ljudskom Crnom Gorom. I, za razliku od brojnih „osnivača“ čije lamente i navijanje čitam ovih dana, a koje baš i ne pamtim iz tog vremena, samo sam se prisjetio suza nas dvadesetak kada smo „izgurani“ iz Partije i, i mi i ona, krenuli putem poraza i laganog odumiranja.

Šta god da se desi, ko god da pobijedi, SNP će još jednom izgubiti. A ona moja SNP ostaje ljubav bez mrlje i zauvijek pohranjena među rijetke i stoga dragocjene uspomene, vrijedne pamćenja i njegovanja. A o velikim ljubavima – ni makar misao a kamoli ružnu riječ. Umjesto toga: adio! Adio, zauvijek!