Pisma sa sela kojeg više nema: Vrijeme gavranova

Piše: Emilo Labudović

Otkad ga je Tvorac sazdao, (poeziji skloni bi rekli: otkad je svijeta i vijeka), gavran je bio i ostao simbol vjesnika smrti i loših vijesti. Njegovo graktanja oduvijek je izazivalo jezu, praiskonski strah i iščekivanje najgoreg. Razlog tome je negdje duboko u predistoriji ljudske vrste jer ima i drugih ptica čije je perje zagasito crno i koje se hrane lešinama, ali ni jedna nije stekla mračnu slavu ili bolje reći – prokletstvo koje prati gavrana. Njegova, ko zna čime zaslužena, posebnost mu je obrzbijedila mjesto ne samo u narodnom predanju već i u literaturi, od narodne pjesme do Edgara Alana Poa.

Uglavnom usamljenik, postoji doba kad pronađe partnerku i, zanesen ljubavnim zovom, krstari prostranstvima u paru, gnijezdeći se na nepristupačnim liticama, nedostižnim za neprijatelje svih vrsta.

Ne bih te podsjećao na ovu davno zaboravljenu i uzgrednu lekciju iz biologije da se već danima par njih ne vije nad selom, oglašavajući se povremeno glasom koji podsjeća na prokletstvo i izgub. Daleko od toga da me to plaši, ovdje su smrt i pustoš stigle daleko prije njih i zatrle mnoge tragove a ovo nešto nas koji još svjedočimo da je nekad bilo selo i u selu odavno smo zašli u doba kad smrt više nije nenadana i kad više liči na nagradu nego na kaznu.

Ne, njihovo graktanje koje je, sa njihovog stanovišta, možda oda suncu i životu, samo me podsjeti na mračna i zlopretskazajuća graktanja koja se ovih dana množe i odzvanjaju sa svih mogućih „sokoćala“, što bi rekli Tarabići. Pojedinačno, u paru, u gomili najčešće, kao dobro uvježban hor pod palicom dirigenta „sakrivenog“ pod lažni plašt evropskih vrijednosti, poziva na suživot i pogled ka budućnosti, grakću jedno te isto: Crna Gora je opet u opasnosti – na Cetinje stiže srpski Patrijarh da rukopoloži Mitropolita crnogorsko – primorskog. Sodoma i Gomora. Dan Apokalipse za „suverenu, proevropsku, demokratsku i ko zna šta sve ne, Crnu Goru“!

Proglasivši 5. septembar „danom D“ a Cetinje obalom Normandije, počela je svojevrstna opšta medijska mobilizacija „trupa u zelenom“. Navodni sljedbenici onih koji su sa Ljubinog groba poručili da „dok je njih živih Njemci neće proći“, a koje su svrstavanjem pod Zrnov barjak do zla boga ponizili i osramotili, iz svojih busija prijete da „Cetinje neće pasti“! Kao zalog toj tvrdnji ulažu 49 cetinjskih Narodnih heroja od kojih, istine radi, ni jedan nije pao braneći Cetinje već državu u čije je temelje uzidano najviše srpskih kostiju.

Pa i onih sa Cetinja, dok je bilo kakvo je bilo. „Nikad više 1918 – ta“, ponovo odjekuje iz već promuklih grla „domobrana“, onih sa Cetinja pogotovo, mada, koliko mene pamćenje služi, Cetinje i Crna Gora su prvi put u istoriji položili oružje dvije godine ranije. „Nikad više 1918 – ta“, pjene prvoborci nove antisrpske revolucije, nesvjesni da time samo brukaju državu i njenu istoriju u čiju su odbranu ustali,  tvrdeći da su tada 500 srpskih žandarma pokorili Crnu Goru i ostvarili ono što nije pošlo za rukom tolikim silnim turskim pašama i ostalim zavojevačima. „Nikad više 1918 – ta“, klepeće vještačkom vilicom moja bivša komšinica Rula, žaleći što je njenih skoro pa devedeset sprečavaju da se pridruži braniocima „časti i slobode crnogorske“!

Kao da 5. septembra na Cetinje stiže austrougarski general Viktor Veber a ne onaj koji sa Cetinja nikad nije ni odlazio, Mitropolit crnogorsko – primorski, kome u čast dolazi Patrijarh jedine nam i zajedničke Crkve.

Za sada se sa Cetinja i oko njega grakće samo saopštenjima, izjavama i verbalnim izazivanjem i kurčenjem, zaboravljajući, pritom, da živimo u političkom osinjaku u kojem je dovoljan samo jedan ludak (a namnožilo ih se, fala Bogu) pa da se zlo razbukti i pretskazanje ostvari. Takođe, poslednji je čas da se Cetinje i njegovi „branioci“ opredijele hoće li da ono i dalje bude Prestonica ili enklava sama sebi dovoljna. Jer, ako žele da i dalje uživaju status (i poštovanje) prestonog grada, moraju se pomiriti sa time da to i takvo Cetinje jednako pripada svima nama. I Crkvi koja ga je održala i upisala među slavne. Ukoliko ga, naprotiv, žele samo za sebe, neka iznesu „Krnja“ i „Zelenka“ do navrh Brajića pa neka ga slobodno ograde bodljikavom žicom. Kao što su ga nekad ograđivali „oslobodioci“ od preko mora koje su dočekali raširenih ruku, ponosno im kličući „e, viva, Montenegro“!

Ona dva gavrana opet prave široki krug nad zavičajem i prema modrilu neba bili bi tek dvije crne mrlje da se sa njihovih zift crnih pera ne odbijaju zraci podnevnog sunca tako da liče na dvije leteće zvijezde.

Povremeno se oglase, ali njihovo graktanje u odnosu na ovo sa medija djeluje folklorno i skoro umirujuće, jedini zvuk života u tišini koja je, kao staklenim kavezom, opkolila krajolik. Ipak, negdje u sebi se nadam da će i zloguka najavljivanja ovih sa zemlje biti iste sudbine kao i ovih sa neba. Da će i u brloge kralja od Rastoka, njegovog nekadašnjeg prvog pendreka (jesu li ga ono zvali „prdnjava“ ili nešto tome slično) i njihovih jadojurišnika, od kafane, ceste pa do jadoAkademije, doprijeti zrak istine da, kad se pogase svjetla u krčmi, niko ne zna kome će pući flaša u tintaru. A sebi i tebi, možda za utjehu i izgovor što sam ti remetio spokoj ovim redovima, prizivam u sjećanje riječi pokojne babe koja je, osluškujući gavranov gak sa neba, onako usput i sebi u bradu šaputala: „zloj ptici, govno u kljun“! Amin, Bože!!!