Pisma sa sela kojeg više nema: Veselo veče

Piše: Emilo Labudović

Turoban i siv dan, kiša koja pleše po krovu još od sinoć, prigušena bjelina vidika prošarana krpama snijega (padaće opet, kažu) i stanje duha u kojem skoro da nema mjesta za odjeke sadašnjosti koji nasrću na čula. U tu, s devet brava zabravljenu, pustopoljinu kao pramenje magle koja se kao hajduk krade prema Mokri, naviru talasi sjećanja čija toplina grije taman koliko i raspjevani i rđom već načeti „smederevac“. Kao afričku kraljicu palminom lepezom od dosadnih insekata, ta sjećanja me brane od suicidne ispraznosti vremena koje, zaludan, trošim i koje me, još zaludnije, mrvi i protura kroz žrvanj života prema neizbježnom ishodištu.

Zgađen ovim, kao u vir spasonosne svježine usred avgusta, uranjam u sjećanja na dane kada smo se okupljeni oko bakinog radija (tada je bio jedini u selu) odupirali iskušenjima dosade i trivijalnosti zimske svakodnevice na selu. I kao da opet čujem najavnu špicu tada najslušanije i najomiljenije emisije Radio – Beograda, „Veselo veče“, i zvonak glas voditelja Petra Slovenskog. Krem komičarskog glumišta ondašnje Juge uveseljavao nas je i do suza dovodio šalama, gegovima, vicevima, skečevima, koje smo pamtili i prepričavali, oponašali od nedelje do nedelje, čekajući novu emisiju.

Odavno više ne slušam radio, osim kad struja izda, a i „Veselo veče“ se, sa mnogo čime što nas je činilo veselim, preselilo u arhivu i trezor u Hilandarskoj 2. Sada nas, svakonoćno, umjesto zdravim i pomalo peckavim humorom, nastojanjem da točak vremena ako ne vrati nazad a ono makar zaustavi u mjestu, zabavlja i do suza (onih od one miline, Davida Štrpca) dovode ovi sa Javnog servisa. Iz večeri u veče, njihovo „veselo veče“, odjeveno u lažni balski frak ispod kojeg vire šareni rukavi Arlekina, pokušava da  razgali naciju. A izvođača raznih, što domaćih, što onih od preko, prosto se ne zna ko je od koga komičniji. Glumeći pametnice (naš narod bi rekao: mudrosere), smjenjuju se u patetičnim hvalospjevima, domoljubnim izlivima, kletvama i optužbama, našepureni kao ćurani prijete, brane nenapadnuto i zameću kavgu sa izmišljenim avetima i pričinama. Don Kihot da im pozavidi.

Ona Beba se, očigledno, definitivno ukakila i sada mu uneređene i smrdljive pelene pokušavaju oprati kurte i murte, potpomognute uparađenim i kaodasukolacprogutali uštogljenim „prezenterima“. Ne zna se ko koga pretiče u nastojanju da djeluje učeno i ozbiljno. Da se zacijeniš od smijeha. U odnosu na razne Koraće, Jakšiće, Vujoviće, Šukoviće, Konjeviće, Šehoviće…. Mija i Čkalja ne bi prošli ni audiciju za dječje priredbe. A tek onaj „olujni“ Adžić, pa ona raskokodakana i razigrana primabalerina u izvođenju „ora“ po cetinjskim trgovima, pa… spisak je neiscrpan

Posebnu trupu „zabavljača“ predstavljaju oni iz „diplomatskog hora“ (Šojićeva konstrukcija, kada, glumeći diplomatsku uviđavnost, neutralnost i poštovanje suvereniteta domaćina, malo, malo izvade onu stvar i javno uriniraju po nama kao po zečevima. Da načisto svisneš od miline i zabave. I taman pomisliš kako si već vidio sve „izvođače“ kabarea kad odnekud, ili iz naftalina ili iz sa klupe za rezerve, na scenu istrče stari/novi likovi sa klonovskim maskama i vodvilj se nastavlja bez kraja i konca.

A tek što je veselo i zabavno kad se na proscenijum saopštenjima isturi menadžment Javnog. Tu prosto prašti i vrca humorom, više nego najizdašniji novogodišnji vatromet. Nedavno, dok su oponirali jednoj od nezadovoljnih stranaka (a sve su, liše DPS i njene „familije“ i „familijaša“ nezadovoljne) saopštiše kako je predmetna stranka – odsvirala svoje. Izolovan u svojoj „gluvoj sobi“, menadžment Javnog očigledno ne čuje svirku koja se već uveliko svira napolju. Da čuje, i njima bi došlo iz dupeta u glavu da uzalud sviraju… (iz pristojnosti ne prema njima, neću pomenuti čemu) i da neće biti bisa.

Ova specifična vrsta humora, humora uzaludnog bekeljenja i prizivanja duhova, humora sudaranja sa sopstvenim odrazom u ogledalu, teška je za gledanje, ali vremenom se i na nju navikne. „Čovjek je životinja koja se na sve navikava“, rekao je Dostojevski, što će reći da kad se budalaština, blasfemija i lupanja u prazne kante nagomila toliko da pređu prag osjetljivosti, onda postaju komične i zabavne. Svojom iracionalnošću, uzaludnošću, budalaštinom i providnošću, igrokazi na Javnom samo svjedoče da živimo u zemlji čuda. U gradu „Strmoglavcu“, što bi rekao Branko Ćopić, gdje je „čudan vašar jako, a prodavac, kupac i roba – sve ti je naopako“! Taman onako kao kad iz DPS krutikuju Dritana što troši državne pare u promotivne svrhe svoje stranke. Ili kad sveznajući Raško, iz poze političkog askete, posprema naslednike kao da skoro dvije decenije sa sve „Radžom“, niti je luk jeo niti ga mirisao.

Sumrak se već ubrzano presvlači u odijelo noći. Podstičem „smederevac“, odlažem knjigu i udobnije se smještam u fotelju. Što se mene smatra, predstava može da počne. I, čekajući da se digne zavjesa i počne „veselo veče“ Javnog, već nabacujem osmijeh od uva do uva. Čekam da počne pa da se isplačem do mile volje.

Pročitajte JOŠ:

Darmanović i Pažin predstavnici CG u Venecijanskoj komisiji: Smjena moguća odlukom Vlade?