Pisma sa sela kojeg više nema: Umjeti ćutati

Piše: Emilo Labudović

Danas je veoma lako naći sabesjednika na bilo koju temu. Svi već sve znaju, u sve su upućeni, sve su već vidjeli i doživjeli. Savremene komunikacione mreže nude prerađene i pitke „istine“ o svemu, kao kad se poluotpad od mesa i iznutrica, uz smješu aditiva i začina, pretvara u zanosne paštete, salame i kobasice. Savremeni čovjek, natjeran na život kao na onu traku iz Čaplinovog filma, zaglušen kakofonijom, zatrpan mnoštvom trećerazrednih falsifikata svega i svačega, nema vremena da razmišlja, analizira, tumači, već usvaja ponuđeno i prihvata ga kao svoje. Poput jeftine kineske plastike kojoj samo udare žig neke od renomiranih kompanija sa Zapada i prodaju je kao vrhunski izraz tehnologije, tako se i ovovremene laži i zablude, spinovi i direktna propaganda, začinjavaju i obogaćuju, pakuju i preprodaju kao biblijske istine. Voljno i nevoljno, čovjek vremenom postaje automat za umnožavanje i recikliranje masmedijalnog taloga, bot ove ili one ideološke matrice i, čvrsto uvjeren da su njegovi, postaje rob tuđih uvjerenja i stavova.

Zato danas, rekoh ti, ni najmanje nije teško naći sagovornika koji nije dobro „potkovan“ o svemu: od fudbala do politike. Sagovornika kojeg ne možeš ubjeđivati drugačijim argumentima, osporavati njegove stavove, suočavati ga sa zabludama. I zato danas nema dijaloga, normalnog razgovora u kojem se sagovornik pažljivo sluša, njegove istine vagaju ne na osnovu „adrese“ već po „težini“ i utemeljenosti, već se sve pretvirilo u „razgovor gluvih“. U galamu kafanskog tipa, podgrijanu alkoholnim dopingom nacionalizma, šovinizma, mržnje i atavizma svake vrste.

Danas je mnogo teže, ako ne i skoro nemoguće, naći nekoga sa kime može da se ćuti. Da se ćuti na način da ćutanje govori glasnije od lavlje rike. Da se ćuti tako da samo jedna riječ, jedan uzdah, jedan pogled ili pokret rukom kažu više nego sati i sati verbalnog nadgornjavanja. Jer, u tom muku istina zvoni jače, kao što blagi predvečernji povjetarac lakše dodatkne dušu nego svi orkani i oluje svijeta. Ovdje takvih sagovornika ima više. Naviknuti da više slušaju nego govore, da u sebi vode vječite monologe, da sebe ubjeđuju i razuvjeravaju, svaku svoju riječ cijede kao iz suve drenovine, ali svaka im je teška kao časne verige, jaka kao sniježni usov niz Rmuške strane i nesalomiva kao pečat na kućnu tapiju. Jutros sam, uz prvotočenu šljivovicu i dim ljute i nesazrele krdže iz domaće radinosti, odćutao vrijeme potrebno da sunce ispije rosu sa njive tako da se posna ilovača ne hvata za motiku. Držeći od reumatizma poluukočenim prstima čašu, zagledan u vrhove kaljavih opanaka, samo je, više za sebe nego meni, kao oporu oskorušu da žvaće, progovorio: „a kod nas sve isto“. I ni jednu više, sve dok se, onako zgrbljen kao da na leđima prti sve naše vjekove „između klanja i oranja“, nije zaputio u svoju njivicu, među svoje „kuruze“. A i da jeste, svaka bi bila suvišna i prekobrojna. U tih pola sata našeg ćutanja rekli smo sebi više nego na trodnevnom seminaru, glasnije nego na svim „Teleskopijama“, „Argumentima“, Intervjuima“.

To da je „kod nas sve isto“ jače je od najdublje udžbeničke analize i govori više od tomova i tomova u kojima su sagledani vjekovi našeg trajanja. I svi naši mitovi i lažne predstave u koje smo to trajanje „umotavali“ kako ne bi otkrili gorak ukus istine. Doduše, očekivao sam da moj komšija i jutros ponovi nešto što mi je, davno a sličnim povodom, rekao da „čovjek može da izda samo sebe“! Ali je, računam, smatrao da nečemu što je gotovo biblijske snage ne treba ponavljanje i dokazivanje. Nije izgovorio, a znam da je ćutao kako smo ponovo izdali ne Srbiju, ne Srbe u Srpskoj, ne Beograd i Banja Luku, već samo sebe, svoj istorijski put i sopstvenu sliku okačenu o zid istorije. Svjedočeći ko zna koji put orkestriranoj laži da se u Srebrenici desio genocid, Srbiji i srpskom narodu nijesmo doali ni trunku više tereta od onoga koji im je već stavljen na pleća. Samo smo pljunuli u sopstveno oko da ne bi vidjeli koliko je taj teret nepravedan, nezaslužen i klevetnički. Ekskomunikacijom Leposavića, srpskom narodu nijesmo ni za „az“ uskratili pravo na istinu nego što im je ono već odavno uskraćeno. Samo smo, svezavši sopstveni jezik, još jednom odigrali ulogu mutavca u tragikomičnoj predstavi koja se evo dva vijeka bez prekida igra na Balkanu. Jeftina podvala blaziranog Ibrahimovića, naćefleisanog Krovokapića, ukravaćenog Alekse, samo je ista rola u nešto izmijenjenoj glumačkoj postavi koja se ponavlja još od Vuka Brankovića naovamo. Ili smo već zabiravili Novakovo konvertitstvo, Milovo kameleonstvo i kopernikanske obrte mnogih „zakletih“ Srba, među kojima su neki imali i crkveni blagoslov sa najviših adresa.

I samo kad zaćuti, kad pogasi televizor i telefone, kad oslušne svoje „ja“ i njegov praiskonski glas iz dubine vremena, čovjek će lako spoznati da 17. juna nijesu izdani Srbija i srpski narod već je te vrele junske noći definitivno zaboden glogov kolac u onu noć od 30. avgusta prošle godine. I da nije toliko bitno ko je taj kolac držao čvršće, ko ga je zario dublje, ko je likovao glasnije, koliko je bitno da smo opet spoznali koliko smo lakovjerni i skloni samoobmanjivanju. I da smo neprevaziđeni u izdaji sebe samih, da ne umijemo ni da sričemo a kamoli čitamo iz istorijske čitanke pa nam se sve vraća i ponavlja, i da nam je odvajkada tuđe dobro bilo svetije od domaćeg zla. Treba li, onda, da čudi što je rezultat noći od 17. juna prva pozdravila američka administracija.

Danas je jednako uzaludno kako lamentiranje i osude onih koji su upirali u „crveno“ tako i jednokratni trujumf onih koji su bili u „zelenom“. A još je zaludnije i grotekstnije, prizemnije i Judinom kajanju slično posipanje pepelom onih u „žutom“. Svi do jednog smo učesnici i vinovnici još jednog Ikarovog pada sa visina u kojima smo, kao narod i kao država, više bili u pjesmi i priči nego u stvarnosti.

Odmiče dan, sunce se primiče zenitu, i sve je pritisla teška omorina. Tišina je skoro apsolutna, samo iz doline odjekuje jednolični zveket komšijine motike. I ono njegovo, više procijeđeno nego izgovoreno, „a kod nas sve isto“. I toliko toga još što se ćuti a toliko glasno govori, uz onu neizgovorenu da „čovjek može da izda samo sebe“! I zato izdaja od 17. juna ne treba da boli nikoga do samo nas.