Pisma sa sela kojeg više nema: Romanijo, pusta da ostaneš

Piše: Emilo Labudović

Pada već satima. Gust, mokar, lepljiv, krupnim pahuljama zasipa polja i presvlači ih iz zelenog u bijelo ruho. Sivo – bijela koprena, lepršava kao zastava, nalegla na vidik i suzila ga na mjeru zamagljenog prozora iza kojeg caruje mrak. Struje nema još od jutra i sva je prilika da je neće biti još zadugo jer ovdje se sve brzo kvari ali se užasno sporo popravlja. Tišinu, tešku i ledenu, povremeno prekine lepet krila noćnog ćuka koji traži konak, sve drugo je vasiona „gluva i usnula“, kako je pjevao Majakovski. Samo još lelujavi žižak svijeće koja povremeno zapucketa, svojim slabašnim sjajem nasrće na mrak, onaj spolja i onaj iznutra.

Vuku se sati samoće kao umoran karavan pustinjom, natovareni preteškim bremenom sjećanja. Žmurim (sklopljenih očiju dalje se vidi), i nastojim da u sebi stišam lavež gladnih pasa koji, uprkos skoro vanveremskoj pustoši kojom sam okružen, odzvanja magmom mozga. A laju odasvud. Iz ustajalih brloga koji vonjaju po truleži, njuške popanule pjenom bjesnila štekću bezubim vilicama, škrguću, jalovi u nastojanju da noć učine pozornicom kojom defiluje maskenbal ludaka. Laju na svjetla koja se naziru u pomrčini, svjetla koja će ih prokazati i otkriti koliko su niski i bespomoćni. Koliko im je lavež samo maska kojom više kriju sopstveni strah nego što plaše druge. Laju bez umora, smjenjuju se, laju uglavnom horski a, tu i tamo, svojim piskavim lavežom, izdvoji se po koja kučka, koja prsimice nasrće na sopstvenu sjenku i tragove svojih prljavih šapa po bjelini novog snijega. I ne znam otkud, javi mi se asocijacija na Romaniju i njenu hajdučku družinu. „Što propusti Starina Novače, dočekuje Deli Tatomire…“, pa sve do Grujice koji je i ostaće vječito „mali“, ma koliko se upinjao da se prikaže velikim.

Romanijom više ne krstare hajduci, raseljenu i rasrbljenu prigrabili su je kurjaci i šakali. A ovu našu Romaniju, tek otetu iz kurjačkih žvala, još uvijek prepunu sjenki, zamršenih zvjerinjih tragova, ruševina i katakombi, zaostalih zamki i sneputica, grizu odasvud, ujedaju i balave, ne bi li je ostavili u mraku, tom vjekovnom zverinjem jataku. Svaki novi trag, dašak svježeg vjetra, zrak sunca koji se pokatkad probije kroz decenijsku oblačinu, dočekuje se novim lavežom, siktanjem zmija otrovnica i urlikanjem olinjalih međeda koji još ne bi da se povuku u zimski san. Hajduke, „kadre stići i uteći, i na strašnom mjestu postojati“, smijenile su nekakve komite, čije je „komitovanje“ omeđeno nadnicom i rezervoarom benzina.

A svaki pokušaj da se na tu kakofoniju koja podsjeća na krčanje staromodnog radija na kojem su stanice odavno pomiješane, odgovori mirom, tišinom u kojoj se stvara i prti kroz smetove svih naših zima bez proljeća, nailazi na sve jače režanje. I nema ničeg i nikog za čijim se tragom ne laje. Svaki novi korak novom prtinom, težak i bremenit, olajava se baš zbog toga što je nov i što je prtina nova. I ne zna se jesu li u olajavanju glasnije podtrpezne kučke ili kurjaci sa više police u jazbini, a najglasniji su oni iz bolje ušuškanih brloga. A ono salonsko lajanje, lajanje onih koji ni prstom a kamoli šapom nijesu mrdnuli da ovu našu Romaniju razdane i oslobode zvjerinjaka, najglasnije je i dopire najdalje. U ovoj našoj mrčavi i nepričavi, i od Romanije crnjoj i neprohodnijoj, ništa nije pošteđeno, istina pogotovo. U parlogu na fetiš i idole naviknutom, jedan svetac se zamjenjuje drugim, predvodnici se mijenjaju, dolaze novi, ovjenčani blagoslovom, da smijene stare, nagrđene anatemom, a samo čopor, jedan te isti, izgladnjeo i obestrvljen, juri sopstveni rep i urliče bez prestanka. Urliče na prošlo i na buduće, na sadašnje i nesvakidašnje, na staro i novo, na činjeno i neučinjeno, na grijeh i nevinost, na krivdu i pravdu… na rijedak mjesec i njegovu srebrnu pljevu koja se ponekad ospe pustolinom i izravna joj bore.

Vrijeme je ko zna koje, mrak duži i od njega potro je sve granice i samo unutrašnji sat otkucava poodmaklu ponoć. Ne znam čemu ti ovo pišem, čemu nastojim da i ja ne urliknem u ovu noć od koje jeza podilazi. Jer, ako nijesi dio čopora, nijesi niko i meta si svakom. Romanija ne poznaje i ne priznaje samotnjake. Ili je, ipak, bolje i lagodnije zavezati „mač usta“, zaćutati i utonuti u ništavilo, ogluvjeti na oba uva i pustiti da se čopor umori i konačno legne na šape. Jer, Romanija je gora u kojoj „razgovora nema“!

Napolju tiho propadanje snijega prerasta u pravu vijavicu i čitave plase podivljalih pahulja udaraju o prozore. Hladno je, svijeća je skoro dogorjela, i mrak se polako uvlači u uglove sobe. Mrak crnji od rudara treće smjene kad izlazi iz jame. Mrak gust kao tijesto od preprženog ječma, a takav, kažu, biva uvijek pred svitanjem. Ima li nade da se ovo razdani?

Romanijo, pusta da ostaneš!