Pisma sa sela kojeg više nema: PAD CARIGRADA

Piše: Emilo Labudović

Znam da pratiš, slutim šta misliš i siguran sam da dijelimo ovaj gorak osjećaj besmisla i poraza uma pred bezumljem. Jutros je Crkvom Premudrosti Gospodnje, jednom od najvećih i najstarijih spomenika pravoslavlja i hršćanstva uopšte, ponovo odjeknuo ezan čime je, opet, pretvorena u džamiju. Znam, takođe, da ti je istorijat Aja Sofije, kako je kolokvijalno „krštena“ ova svetinja, dobro poznat i da pamtiš lekcije o njenom preotimanju i pretvaranju u njenu suštu suprotnost. Sjećam se, govorio si i da je status muzeja, u kojem je, odlukom vizionara Ataturka, to bila od 1931. godine do nedavno, takođe nasilje i truli kompromis između istorijske istine i sile koja Boga ne poznaje i ne priziva. A tek mogu da zamislim šta misliš o tome da će, petkom, sve ono što u njenoj unutrašnjosti još svjedoči šta je bila i čemu je namijenjena, biti prekriveno. Da svojim božanskim likom preostale freske ne opominju one što kleče da je adresa Boga kojem se klanjaju na nekom drugom mjestu.

Pretpostavljam da ćeš reći da ponovno sunećenje krstova Aja Sofije nije niti nešto novo a ni iznenađujuće. Sila, sirova i bezbožna, bila je oduvijek surova i slijepa, a pogotovo ona učinjena u božije ime. I da će ona, koliko god da je pokrivaju i ruše dokaze njenog identiteta, za nas hrišćane, pravoslavce, i dalje biti jedan od najvećih i najmoćnijih simbola. I dokaz da je Bog, kako ga god zvali i kako mu god pristupali, sveprisutan sve dok obitava u duši i umu vjerujućih. I da oni koji su ponovo jurnuli da kleknu na njen mermerni pod time neće biti ništa veći i dosledniji u svojoj vjeri. Kao što ni mi koji ćemo joj se, sa dozvoljene distance, moliti u toj svojoj molitvi nećemo ni za korak biti dalji od Boga i Njegove premudrosti. Ali, opet, crkve su ne božije nego utočište onih koji vjeruju i traže nadu i utjehu i potrebne su njima. Crkve, katedrale, džamije, sinagoge, hinduističkk hramovi… pečati su na rodnim listovima onih koji mole a ne ononog kome se moli. I nije božije davanje, i nije mudrost božija, i nije Bogu (kako god ga imenovali) po volji da se te „adrese“ i pečati miješaju. Ali, prezasićen ljudskom obiješću i ludilom, Bog, za sada samo gleda i ćuti.

Tebi je znano da su padom Konstatinopolja 1453. širom otvorena vrata najezdi onih koji su nas, potom, vjekovima držali pod oružanom ali i vjerskom čizmom. Mnogi su poklekli i klekli, mnogo više je bilo onih koji su „dali glavu, ali ne i Krajinu“. Sve do slobode. Danas smo tu gdje jesmo, jedni uz druge, nekad bliže, nekad dalje. Ponekad, kad se „pogase svjetla“, iz katakombi te teške prošlosti vaskrsnu aveti stare mržnje i sukoba pa opet utihnu, smire se i presele na stranice istorije. Ali, kroz jednom otvorena „vrata naroda“ ponovo se slute vjetrovi od kojih podilazi jeza i mrzne u duši. Šta ako ovako (naopako) tumačenja „prava države da uređuje vjerska prava na svojoj teritoriji“, pred kojim međunarodna zajednica uglavnom ćuti ili mlako reaguje, (kao što je umukla i ova naša „zajednica“) postane model „regulacije“? Šta ako se primjerom Turske i njenog „silovanja“ Aja Sofije sjutra povedu nasilnici i „silovatelji“ sa Kosova i Metohije? Hoće li svijet ostati samo „zgrožen“ ako se sjutra, pod američko – njemačko – engleskim pokroviteljstvom, „klekne“ pred oltarima Gračanice, Dečana, Ljeviške…? Hoće li se sve završiti samo na „energičnom protestu“ ili će, kao poslije Kosovske bitke, ponovo zvoniti zvona na Notr Damu u znak upozorenja da Apokalipsa opet jaše?

A dok u ovom našem „hramu“ Svetoga Jovana, u skamenjenoj tišini vjekova koja sipi sa njegovog kubeta, palim svijeće za one iza i vas ispred mene, ne napušta me osjećaj nelagodnosti i brige i za njegovu sudbinu. Jer i kod nas se sila, slijepa i sirova, stavlja iznad Boga, istorije, trajanja, identiteta. I pitam se, šta ako i ovdje „padne Carigrad“ i „premudrost Gospodnja“ klekne pred glupošću i bezumljem bezbožnika? Ipak, u Boga se i u razum nadam da neće. Ezan sa Aja Sofije opominje da to što, za sada, Bog gleda i ćuti ne znači da će tako dovijeka.