Pisma sa sela kojeg više nema: Nije ovo od juče

Piše: Emilo Labudović

Obradovao sam se tvom nenadanom pismu kao malo čemu u poslednje vrijeme. Prvo, meni, ako izuzmemo račune i sudske izvršitelje, odavno više niko ne piše. Pogotovo ne ti i brat, jer vaše generacije su odavno digle ruke od pisanja i svu komunikaciju svele na par šturih, jezički neumivenih i gramatički nakaradnih rečenica, koliko ih može stati u osrednju SMS poruku. Ne zamjeram vam, naravno, jer tvoje se „pero“ prirodno razlikuje od mog taman koliko i ono od đedove „pernice“ kojom je, prije osamdesetak godina, umačući je u tirkizno mastilo, kaligrafskim rukopisom vodio opštinske djelovodnike.
Rekoh, obradovalo me je tvoje pismo ali skoro toliko i rastužilo i zabrinulo. Vidim da previše primaš srcu ovo što se dešava, ovu besprizornu hajku kojom nas, kevćući nam za tragom kao ostrvljen čopor, gone bez prestanka, pretvarajući ovaj državni kazamat u novu Lelejsku Goru.

I ne samo što te sve ovo dovodi do očaja, nego, vidim, ne razumiješ zašto je to tako, šta mu je povod, i otkud ta praiskonska, kainovska mržnja, kojom su zatrovani oni što kidišu? Čudiš se, tragaš za korijenima, spreman da to pripišeš ludnici ovoga vremena, neznanju sveznajuće ti generacije. I zato, moram da te već na početku razuvjerim: nije ovo vaše, nije samo ni naše, starije je ovo od svih nas skupa. Kidisali smo mi jedni na druge i ranije, zapravo, kad bolje razmislim, hajka nije nikad ni prestajala. Bivalo je vremena kad bi se njeno ojkanje primirilo, utišalo i podmuklo zašlo pod ponjave, a onda, poput proljećnih bujica, nahrupilo odasvud, nanijelo drvlje i kamenje, diglo mulj i zaglibalo do vratova.

Nije, dakle, ovo od juče, tragovi mu zalaze u mrčave prošlih vjekova. I nije dalo da se kao svi normalni narodi svijeta okupimo oko nekog stožera i ujedinimo. Uvijek je bilo „drugačijih“ po ideji, po stavu, po slobodoumlju, a dok je god bilo takvih, bili su mete u vrijeme slobodnog lova. Danas su „drugačiji“ uglavnom Srbi, ovdašnji i oni od preko, danas se juriša na sve što makar i u naslovu ima to obilježje, danas su Srbi u Crnoj Gori „Jevreji“ koji su krivi za sve. Ali, pravo da ti kažem, biti Srbinom ovdje odavno znači biti, u najmanju ruku, sumnjiv. Uostalom, ti znaš da ja stalno govorim „da je lako biti Srbin, ne bi nas zapalo“!
Često se prisjetim mog prvog iskustva sa tim prokletstvom i prvog susreta sa „snagom države“ u kojoj je to bilo strogo zabranjeno. Daleke 1974. godine, kao đaci trećeg razreda beranske Gimnazije, pošli smo na „izlet“ do imanja Manastira Đurđevi Stupovi. Neobuzdana mladost začas je našla načina da i tu imitaciju od izleta pretvori u zabavno popodne, u okviru čega se našla i, sirotinjskim sitnišem plaćena, flaša čačanske „šljivovice“.

Nas dvadesetak na jednu flašu… jedva da nas je i po gutljaj zapao, ali da li zbog toga ili nečeg drugog, vrag će ga znati, neko je, dok smo se vraćali aerodromskom pistom, zapjevao „oj, vojvodo, Sinđeliću“! Prihvatili smo svi i, mada je to na sve više ličilo nego na uvježbani hor, čulo se, nije da nije. Čulo dotle da je, prije nego smo se sjetili kako ide treća strofa, stigao „landrover“ sa rotacionim svjetlima i svi smo se našli u memljivom i zapišanom podrumu beranske stanice milicije.

Ali, više i od zebnje pred situacijom koja nas je više plašila nerazumijevanjem nego mogućom represijom, zaprepastio me je izraz lica mog daljeg rođaka „po babine linije“ koji je, čuvši da sam „dolje“ uznezvijeren banuo među nas. Da sam pobio pola Berana, čini mi se da ne bi bio više uzrujan i bijesan.
– „Šta si to uradio, crni sine“? dreknuo je, spreman da mi zvekne jednu vaspitnu šamarčinu da sjednem na tur.
– „Ništa, ujače“ – odgovorio sam. „Samo smo pjevali“!
– „Pa zar od toliko lijepih, naših, pjesama, izabraste baš tu“, sipao je i kiptio rođak, crven u licu kao sam đavo.
– Pa, i ova je naša… zaustio sam i istog časa se našao na betonu a na licu su mi goreli tragovi njegove međeđe šape.
– Čekaj samo da ti za ovo saznaju otac i majka, ovo će ti biti malo“! I ko zna dokle bi me „ujak“ Mićko vaspitavao da se toga časa stanica milicije nije zaorila gromkim glasom „našeg Zike“ kako smo od milošte zvali razrednog starješinu. Skoro bos i napola obučen, banuo je među „plavce“, spreman da komandira ščepa za gušu. Popustili su i pustili nas, a on nas je, u inat, sve poveo u hotel „Berane“ da na njegovoj čuvenoj terasi nad Limom, za nas gimnazijalce strogo zabranjenoj zoni, popijemo po piće.
Otac i majka su za tu „avanturu“ saznali i prije nego sam se vratio na selo. Majka je, kao i sve majke, plakala i kumila da se manem ćorava posla, a otac je ćutao i pušio svoj „Lovćen“, tvrdo pakovanje. A onda sam kroz kolutove dima primijetio kako mu na usnama uokvirenim brkovima titra blag osmijeh.

Toga osmijeha sam se sjetio i petnaest godina kasnije, kada sam člansku knjižicu SK bacio u krilo izvršnom sekretaru CK SK Crne Gore, Ivu Vrbici, duboko razočaran u sve a naročito u povod partijskog sastanka. Jer, mada je forma bila drugačija, suština je ostala ista: tamo gdje nije prošao Sinđelić, zatvarana su vrata i braći Srbima sa Kosmeta. Bacio sam „partijsku“ a ona je mene „bacila“ u policijski podrum deset godina kasnije. Ali, ni ta „škola“ nije mi pomogla da shvatim šta je bilo subverzivno u toj pjesmi i zašto ona nije „naša“ ako je bratska i ako smo rod najrođeniji?
Sve sam ti ovo ispričao da shvatiš kako ovi koji danas „jurišaju“ na spomen – tablu oslobodiocima Budve ne čine to tek danas.

Oni su samo ideološki sljedbenici i potomci onih koji su suzama radosnicama dočekali „crnokošuljaše“ Pircija Birolija kao oslobodioce Cetinja i Crne Gore, a odjek njihovog pokliča „e, viva, Montenegro“ i danas zvoni crnogorskim trgovima i džadama. Za njih su budvanska i ostale table pisane ćirilicom, pa i onaj natpis na „Krnju“ i „Zelenku“, ogledalo koje ih nepodmitljivo podsjeća da su jednom izdali korijen i raskopali đedove grobove, i da sada, neutemeljeni, lelujaju kao trske na vjetru, povijajući se tamo i ovamo, od „natoa“ do nedraga, iliti Predraga, onog sivog sokola sa Sinjajevine.
Zato se ne jedi, oni su prije za žaljenje jer su bez igdje ikoga svoga i zato im je Stoltenberg brat od strica a „gospodar“ i otac i majka. Mi, koji znamo ko smo i od koga smo, znamo i šta nam je činiti. Kad bolje razmisliš i malo ohladiš glavu, vidjećeš da je jednostavno: ići pravo, hodati uspravno i paziti na čistotu duše. Jer, teško onome kome je otrovom ispunjena. Prije ili kasnije, poješće samu sebe. A tablu u Budvi i da skinu i da je prekriju, ne mogu izbrisati jer ona je i na nebu, nebu za njih nedostižnom, zapisana još Njegoševim perom. Zato ne brini, i ovo će proći. I piši, „znam da je gužva i da nećeš stići, ali piši… „! U ovoj divljini i ovoj samoći, tvoje pismo je zrak sunca što se prelama kroz kristale prve novembarske slane.