Pisma sa sela kojeg više nema: Kravata(ši)

Piše: Emilo Labudović

Kravata se, sve do skora, definisala kao muški dekorativni odjevni predmet koji se, osim estetske funkcije, često koristio i u vrlo praktične svrhe: od zavoja za rane, zaštite od prašine do filtera za nečistu vodu. Kako je u međuvremenu emancipacija žena duboko zašla u muške atare, i kravata je prestala da bude isključivo muška svojina. Istorijat kravate, navodno, seže u daleku 1630. godinu kada je puk hrvatskih najamnika, sa crvenim maramama oko vrata, u stroju vojske Luja XIII, prodefilovao ulicama Pariza i izazvao pažnju pariskog plemstva. Ono što je Hrvatima služilo umjesto dugmeta na košulji, Parižnima je uskoro postalo znak pripadnosti najvišem društvenom sloju, a u znak sjećanja na prve „nosioce“ marama je nazvana „kroatom“, kasnije – kravatom.

Kravata je bila, a i još uvijek je, više statusni simbol nego što ima neku drugu funkciju. Ona je javni znak da je onaj koji je nosi uspješan i poštovanja vrijedan pojedinac, izdvojen iz mora prosječnosti i trivijalnosti svakodnevice. Koliko god se tvrdilo da „odijelo ne čini čovjeka“, kravata, mada nije bila dokaz ljudske i moralne vrijednosti, nosiocu je davala status „stepenice više“ u odnosu na druge. Modeli, dizajn i oblici kravata mijenjali su se kroz njenu istoriju, pri čemu su se modni stručnjaci uglavnom držali dva aspekta: ili se kravata bojom, oblikom i dužinom „uklapala“ u odijelo i samo ga upotpunjavala ili je „iskakala“ iz kompleta i bila sama sebi modna svrha. Njene boje su, takođe, nosile određenu poruku, svrstavale nosioce u ovu ili onu statusnu kategoriju, a bile su i znak pripadnosti određenom pokretu, sekti ili organizaciji. Upravo ovo njeno značenje i poruka sve su prisutniji u poslednje vrijeme a njena jednoobraznost u boji i izgledu zamijenile su slabije uočljive značke i druge oznake pripadnosti. Njihovom bojom, gdje naročisto dominiraju narandžasta i ružičasta, obilježavani su čak i masovni građanski pokreti i protesti nazivani „revolucijama“! Nas u Crnoj Gori, od svih mogućih boja i nijansi, zapala je crvena, što bi, s obzirom na predistoriju političkih zbivanja kod nas, trebalo da znači da „revolucija još teče“!

Naši „kravataši“ nastoje da „jarkocrvenom“ osnaže i upotpune demokratsko odijelo kojim, mada im je tri broja veće, pokušavaju da sakriju komesarske šinjele i udbaške kožne mantile iz kojih još uvijek nijesu izašli. Iz dana u dan smo svjedoci njihove stvarne uloge na političkoj sceni Crne Gore a koja ima samo dva cilja, apsolutno suprotna njihovom političkom geslu: pobjede, a ne podjele. Učiniti sve da se tri decenije sanjana POBJEDA opozicije razvodni do neprepoznatljivosti, s jedne, i raširiti virus PODJELA u pobjedničkoj većini do pucanja, s druge strane. Zahvaljujući baš toj političkoj mimikriji „u crvenom“ proces detronizacije režima Mila Đukanovića ni nakon skoro godinu dana nije ni načet. Naprotiv, sve se radi da se on i njegove tekovine sačuvaju u zatečenom stanju. U tu svrhu, metodom ucjene i plašenjem mečke rešetom, odnosno Milovim povratkom, uporno se održava jedna karikaturalna upravljačka garnitura koja, čast za par izuzetaka, više djeluje kao neka karnevalska družina nego kao ozbiljna i reformska vlada. A pajac koji je predvodi mogao bi da bude pobjednik svakog festivala humora i satire. Oslonjen na oportunizam „kravataša“ sa sve Momom i „našim Aleksom“, nazovipremijer svakodnevno začikava i odmjerava od šake do lakta, ali ne toliko novu opoziciju koliko one čijim se glasovima još uvijek, kao kikirez po bunjištu, šepuri od Londona do Japana. I smjenjuje redom sve koji ne mogu a da se ne nasmiju njegovim akrobacijama: Leposavić, Jočić, Kasalica…

„Kravataši“ skoro da više i ne kriju da njihova glavna politička meta nijesu Milo i DPS već Andrija i DF. (Ne)skriveno izvršavajući naloge „generalnih sponzora“ vlasti koja ne vlada, oni su, nakon političkog sunovrata sa rezolucijom o Srebrenici, kojoj fali samo jedna odredba pa da prevaziđe i Inckov zakon, sada opstruiraju izbor Tužilačkog savjeta. Pokušavajući da visokoparnim umotvorinama najvećeg političkog Minhauzena Crne Gore, Moma Koprivice, o potrebi izbora politički rezinstentnog Tužilačkog savjeta, „kravataši“ nastoje da DF ponovo razapnu na krst kandidature advokata Nikole Bulatovića.

Nikola je u svojoj izuzetnoj advokatskoj karijeri branio, što bi naš narod rekao, „kuse i repate“ i na osnovu toga mogle bi mu se pripisati sve postojeće partijske knjižice. To što je bio dio advokatskog tima koji je branio lažno okrivljene u slučaju „državni udar“ može samo da mu, kao profesionalcu, služi na čast i ni najmanje ga ne svrstava ni u kakav patrijski tabor. Ali, možda problem „kravataša“ i nije toliko partijska sklonost Nikole Bulatovića koliko njegova gotovo sigurna nesklonost Suzani Mugoši kao jednom od kandidata za VDT. Jer, kako to da „kravataši“ prepoznaju politička krvna zrnca Nikole Bulatovića a slijepi su za istu „krvnu sliku“ Ivice Stankovića i Milivoja Katnića? Ili, otkud to da se Katnićevih fioka navodno plaši Andrija Mandić a ne, recimo, „naš Aleksa“? Tim prije što je evidentno da Katnić nije ni zatvarao fioke kad je bilo riječ o čelnicima DF. A možda se „kravataši“ plaše da bi se u tim fiokama mogli naći kojekavi i koječiji tragovi, pa i oni o tome šta je Zdravko tražio Draginji. Jer, bez neke joj nije išao na noge sa sve povećom kitom cvijeća. Očito je da su „slučaj“ Bulatović i odbijanje da zakažu poslovnički uredno zatraženu sjednicu Skupštine samo još jedan u nizu marifetluka Moma, Alekse i ukravaćene im družine da se što više i što duže opstruira definitivna smjena i razgrada Milove političke građevine i da se čitav proces učini što benignijim i po modelu koji diktira gospođa Džudit a koji su Podgoričani davno definisali onom „učini mu, a posao mu ne svrši“!

Tragajući za višeznačjem simbolike kravate, naišao sam i na ono koje je personifikuje kao omču oko vrata. Ta njena simbolika naročito je zastupljena u sicilijanskom i korzikanskom mafijaškom svijetu, a vuče korijene još od turskog „svilenog gajtana“. Možda će se nekom učiniti pretjeranim, ali mi se čini da bi se baš ovo njeno značenje moglo primijeniti na situaciju u kojoj se nalazimo. Stilizovana omča crvene boje kojom smo, kao jadopobjednici obješeni o drvo sluganjstva, s jedne, i prazne osionosti i lažnog kurčenja „kravataša“, s druge strane, a koju oni, kad god im se naloži, pritežu do gušenja, postala je svilen gajtan ili sicilijanska „kravata“ koja prijeti da umori novorođenče koje još čestito nije ni prohodalo. Ne znam koliko će još trajati ova ucjenjivačka klackalica, ali znam da je strpljenje pri kraju. A takođe, ima i ono pravilo da je bolji dobar razvod nego loš brak, makar bio i sa „našim“ a očigledno prije sa „njihovim“ Aleksom. I još nešto, ako već odijelo ne čini čovjeka, kravata ga čini još manje.