Pisma sa sela kojeg više nema: Korzo

Piše: Emilo Labudović

Ti to ne pamtiš. Iščiljelo je davno, taman negdje oko tvog rođenja, kao snijeg na Brajenici krajem aprila i ugnijezdilo se negdje u dnu duše, među ona sjećanja koja su most između onoga što smo bili i ovoga što jesmo, šta god da smo. Korzo je bilo nešto posebno, isječak iz sakodnevice, onaj njen dio u kojem se iz Pepeljuge pretvarala u princezu i bila nešto poput bajke, između jave i sna. Vidi i budi viđen – moto koji je mijenjao sva pravila, činio je korzo institucijom. I mogao si biti gdje god da si bio, ako nisi bio na korzou – nijesi bio nigdje. Korzo je odolijevalo zakonima o bezbjednosti saobraćaja, osvajajući centre gradova bez bune i baruta, pretvarajući ih u pješačka ostrva u punom smislu toga pojma. Odolijevalo je i vremenskim prilikama, bilo da se umotavalo u zimske šalove i kapute bilo da se razodjevalo u lake i kratke tekstilne forme. Bilo je svečano kao matursko veče na koje se ulazilo bez diplome i pozivnice, jednako za sve i jednako svima.

Bilo je lijepo u svako doba godine, ali mi je u sjećanju kao najtoplije ostalo ono beransko, krajem juna, kada je sa prvim sumrakom gradom širio opojni slad rascvjetalih lipa i parfema tek pristiglih studentkinja iz Beograda koje su u svojim laganim mini – suknjama umotavale čežnjive poglede nas, još uvijek provincijskih, maturanata. I sve je mirisalo na ljubav, na nadu i sreću koja nas, nadali smo se, čeka odmah tu za ugla. Korzo je imalo i svoje „zvijezde“ čiji je izlazak na štraftu označavao njegovo skoro ceremonijalno otvaranje. Tek kad bi centrom Berana svoje tijelo boginje prošetala jedna Joksimovićka, ili Podgoricom „sestre Zećanke“ korzo je bilo potpuno i „važeće“ a njihov izostanak izazivao je veću brigu od zakašnjele plate ili predstojećeg pismenog iz „matiša“. Romani bi se mogli napisati o ljubavima začetim i okončanim na korzoima, o prvim dodirima ruku (poljupci su tada još uvijek bili tabu), o skrivenim pogledima od kojih su se uši rumenjele a srce tuklo kao „debela Berta“. Količina čežnjivih uzdaha mogla bi pokrenuti biranu vjetrenjaču, a metri i metri odtabanjanog asfalta opasali bi Zemlju bar nekoliko puta.

A onda su prvo posjekli lipe čija smo stabla satima podupirali u ulogama zakletih kibicera. Sa njima kao da je i korzo izgubilo oslonac i survalo se u bezdan tranzicionog stranputanja u koje smo zagazili i pogubili se kao ždralovi u magli. Danas se, uglavnom ne šeta, a i kad bi ste krenuli, onako zagledani u ekrane mobilnih, polomili bi noseve. Carstvo korzoa osvojili su automobili, a i kad su oni isključeni, „šetači“ zaposijedaju kafiće, bašte i barske stolice gdje, uz obavezni „kapućino“ i „dojč“, SMS poruke i surfing Internetom, gluvi i slijepi za sve oko sebe, vježbaju sjedenje na duge staze. Tek s vremena na vrijeme, u kolonama i uz talambase, pjevanje i psovanje, razvijene barjake i zakržljale motive,  stotinjak njih „prošeta“ svoje automobile. Ne toliko da vide već da budu viđeni i uteftereni „tamo gdje treba“, u spiskove branilaca i domoljuba ugrožene im domovine od strane „klerofašističkog i srbočetničkog srpskog sveta“! I korziraju (neki i skroziraju) oni tako, nedeljom, ulicama, trube, pljuju i psuju, prijete i kojevitezaju sat, dva, a onda pravac kafić da, opet uz „dojč“, odmore dupeta utrnula na prozorima auta i još jednom se okuraže kako su im „pokazali“! A oni kojima je „pokazano“, čim se stiša kakofonija uzvika i sirena, ne samo što ne znaju šta im je i zbog čega „pokazano“ već ni da im je uopšte „pokazivano“! I tako, do naredne nedelje…

Ako me pitaš koliko će ovo „korzo“ da traje, ne bih ti mogao pouzdano reći. Ali, pouzdano znam da ni dana neće duže nego što im „kralj iz Rastoka“ bude doturao gorivo a „kralj iz Volija“ sendviče i limenke „nikšićkog“. Ono što „korzirajuće komite“ ili ne znaju ili neće da znaju jeste to da su se „kraljevi iz Rastoka i Volija“ na kraju uvijek odricali onih kojima su doturali gorivo i džebanu. I ne samo odricali. Ako me pitaš koliko će još da galame, pjevaju, pljuju i psuju, ni tome ti ne znam dauma, ali pouzdano znam da „pjesma traje koliko i muzika“, a, svjedok si, sve je tiša. A ono što „korzirajući pjevači uz duduke i diple“ ne znaju ili neće da znaju jeste da je njihova galama paravan za ćutanje onih koji će uskoro propjevati pred istražnim organima. Da sakriju „mišje rupe“ u koje su se ovih dana povukli Simović, Gvozdenović, Ivanović i kompanija, drhteći od svakog zvuka zvona na ulaznim vratima. Jer, ide jun, lipe cvatu ali ništa nije „ko i lani“!

Mi smo, nekad, za odlazak na korzo oblačili najbolje što smo imali, vadili iz naftalina i brižljivo četkali, peglali košulje i pantalone. Djevojke su šile posebne haljine, vodeći žestoke ratove sa majkama oko dubine izreza i dužine. A današnje „korzirajuće komite“, čujem, šiju – zastavu. Čujem, biće je za čitavih stotinu metara, a šivenje pomažu (i prilažu) brojni „šnjajderi“. Među njima i „prva šnjajderica Crne Gore“ koja priloži skoro polovinu svog kaiša da zastava bude što duža. Ako me pitaš gdje će toliku krpu da razastru, šta će njome da otkriju – pojma nemam. Ali, ono što ne znaju ni „korzirajuće i kotrljajuće komite“ jeste da je jedina funkcija te krpe da pokrije „uradak“ „šnjajdera – donatora“. „Prve šnjajderke Crne Gore“ naročito. I kad bi bila trostruko duža i šira, ne bi bila dovoljna da pokrije kvadraturu onih silnih prekobrojnih stanova, vila i imanja. Da skrije automobile, bagatelne kredite, platama nepotkrijepljene uštede, znanjem i pregnućem neopravdane funkcije… Da sakrije „šnjajderaj“ prve i svih ostalih „familija“ koju su nam ga toliko tijesno skrojili da na sve strane puca po šavovima. Da sakrije „carevo novo odijelo“ koje je, za razliku od onog iz bajke, od najboljeg engleskog štofa, dok smo svi mi pirjan pirjanile goli. Da darežljivost „prve šnjajderke Crne Gore“ sakrije činjenicu da su garderoba, nakit i oprema za svako njeno „korziranje“ Crnom Gorom, Dubaijem, Majamijem…i kojekude još, skuplji i od tri krpe za čije šivenje priloži „crkavicu“. Barjak kojim bi se sakrila sva njihova djela i nedjela morao bi biti koliko i nebo i tu nikakve donacije više ne pomažu. Ali, provedriće „povrh Gore Crne“ i nema tog „korzirajućeg barjaka“ „korzirajućih i kotrljajućih komita“ koji će spriječiti da dan svane.

Minuše korza kao proljećna magla uz planinu i sa njima sjećanja na dane kad je sve mirisalo na nežnost, ljubav, iščekavanje, na rascvetale lipe ili pečeno kestenje, na sitno paperje mraza koje se gnijezdilo u djevojačkim trepavicama. Danas je Vaskrs, praznik nad praznicima, praznik vjere i nade, i ne daj da ti njegovu radost pomuti halabuka „korzirajućih“. Otvori srce za zvuk nebeskih zvona i ne dozvoli da se sa njima pomiješaju trube i psovke „kotrljajućih“. I ne zaboravi, vaskrsenje u punom značenju te riječi, jedini je smisao života.

Hristos voskrese, na sreću, nadu i radost!!! Vaistinu!!!

Pročitajte JOŠ:

(VIDEO) „Vera i Crkva nam pomažu da opstanemo“: Pogledajte kako Vaskrs proslavljaju povratnici na Kosovo i Metohiju