Pisma sa sela kojeg više nema: Dugo puzanje kroz noć

Piše: Emilo Labudović

Kapa užarena smola dana i lijepi se na njegovo oznojeno čelo koje bi da uroni u zelene virove drveća i tamo potraži spas i odušak. Nedelja je, mada to ovdje ne znači puno, jer već mirišu prvi otkosi a težačka muka, osim svecima, nema dan predaha. Rijetke su, doduše, i iz godine u godinu sve ređe, livade sa kojih se čuje brektanje kosačica, a zvuk otkivanja i oštrenja kose davno je umukao i odjekuje samo još u sjećanjima. Nema više ni one složne i snažne kosačke pjesme, usklađene sa ritmom zamaha, pjesme koja je slamala krhka djevojačka srca i višestruko se umnožavala ehom koji je zalazio u mrčave i dubodoline.

Danas je sve utonulo u duboke virove tišine i, ogrnuto paučinom učmalosti, drijema na žestokom podnevnom suncu, nalik onom sa sred afričke pustinje. Polutama sobe, opasane kamenim zidom, debljim od pola metra, i flaša ledne vode sa izvora ispod lijeske – poslednja je linija odbrane od ovog nebeskog dželata bez milosti.
Ćutim i brinem za vas tamo gdje je, kažu, makar za stepen, dva vrelije. Ali, i ovo će već nekako proći, važno je samo da nam je država zdravo i na sigurnom. I vjeruj, ne brinem za nju jer je, ako ne od suše, požara, nestašica vode, slabog roda bostana i paradajza (ni šljivama se, kažu ovi moji, ne piše baš najbolje), kao „ugledna, visokouvažena i još više poštovana” članica NATO, zaštićena od svih i svakoga. „Osim od sebe”, sjetih se pomalo pakosnog, ali ne daleko od istine, prigovora mog rođaka Bela. I ta misao me vrati u dane kada je kriminalizovani projekat razdruživanja i razbijanja zajedničke države ulazio u završnu fazu.

Ubjeđivali su nas odasvuda da će sve „ostati isto”, da ćemo zadržati sve one privilegije koje smo imali dok smo bili zajedno i da ćemo samo, kao bonus i ni na čiju štetu, ponovo povratiti nezavisnu državu. Od koga je i u kojoj mjeri do tada bila zavisna, nije mi bilo baš najjasnije, ali mi je danas sve kao na dlanu. Sjećam se jednog od njihovih „argumenata” u korist „nezavisne” kojim je naročito mahao tadašnji ovdašnji premijer, triput izgurani Filip. „Crna Gora će uštedjedi skoro pola svog budžeta jer neće morati da učestvuje u troškovima zajedničke vojske pošto će svoju da ukine ili svede samo simboličan broj pripadnika”, razmahivao se Fićko na sve strane, svjestan da bezočno laže i sebe i nas. Ali, svaka laž ima svoje vrijeme trajanja.

Prije neki dan, daleki Filipov naslednik koji političkim manirom nije ni korak iskoračio iz njegovog doba, takođe (srpskim glasovima) izgurani Jakov na čelu nam države, uhvati nam muštuluk kako ćemo uskoro imati privilegiju da u suludoj NATO doktrini i praksi učestvujemo sa 5% nacionalnog dohotka!? Duplo i troduplo više od onoga koliko ćemo izdvajati za zdravstvo, školstvo, nauku, poljoprivredu… „Dala baba dinar da se uhvati u kolo, sad bi dala tri da iz njega izađe”, kao da opet čujem rođaka Bela.

I kao što nas, onda, Filip i njegovi uopšte nijesu pitali hoćemo li se hvatati u to kolo, ni danas nas ni Jakov i njegovi ič ne pitaju hoćemo li da plaćamo „igranjac”, a još manje odakle nam tolike pare. Tim prije što sve živo kupujemo i uvozimo, a, osim pustih obećanja, ništa niti proizvidimo, niti prodajemo. Biće da je to još jedno hvatanje somova na bućkanje, s tim da je „bućkanje” neprekidno blebetanje kako samo što nijesmo u EU. A to „samo što nijesmo” očigledno je skuplje i više as košta nego da jesmo. To beskrajno laganje, kao što reče onaj „trnovac” iz Novosti, „liči na put kojeg uopšte nema, a na kojem su svako malo naplatne rampe”! Dodao bih još samo da je najčešća valuta kojom plaćamo na tim rampama – puzanje.

Od Filipa do Jakova, od nemila do nedraga, sve je jasnije da smo, umjesto „slobodne, nezavisne, proevropske itd” države dobili državnog patuljka kojeg ucjenjuje kome se nadigne širom Evrope. Države koje drže do sebe, kojima su njen i interes njenih državljana prije i iznad svega, znaju gdje je i koja je crvena linija iza koje nema uzmicanja. I znaju kad je vrijeme da se povuče sa zajedničke pijanke da se ne bi platilo i što se nije popilo. Država poput, recimo, Slovenije, koja već najavljuje referendum ne samo oko povećanja stope učešća u NATO troškovima već i oko samog članstva u toj alijansi.

Ali, to rade države koje to zaista jesu i koje drže do svog dostojastva i prave nezavisnosti. A ovo ovdje, od Filipa, Mila… pa sve do Jakova, daleko je od toga. I još dugo, dugo, puzanjem će plaćati put za koji više niko nije siguran kuda vodi. U dobro – posigurno ne.