Pisma sa sela kojeg više nema: Državnik i stradalnik

Piše: Emilo Labudović

Vrijeme se opet posvađalo sa kalendarom. Kalendar kazuje da je april i da je proljeće, a napolju pada snijeg, lepljiv i gust, i već ga se nasložilo skoro pola metra. I sve ćuti, zaogrnuto sniježnom kabanicom apsolutne tišine. Ćutim i ja, sa pogledom okrenutim unutra jer zamagljeni prozori ne daju dalje od njih. A i na prozore duše nalegla izmaglica sjećanja koja vuku unazad, ka korijenima i počecima. Pogađaš, gledao sam. Gledao sam na oba kanala, obje emisije, i seriju „Porodica“ i film „Državnik“, obje reminiscencije na pokojnog Slobodana Miloševića, i nikako da pomirim probuđena osjećanja, uspomene i stavove. I, rekoh ti, april je, snijegom zatrpan, a meni iz glave nikako ne izbija – Vidovdan. Jer, Vidovdan je datum najviših uzleta i najnižih padova roda našega.

Sjećam se čuvene anegdote sa veličanstvenog mitinga Srba na Gazimenstanu, na Vidovdan 1989. godine. Službe bezbjednosti su došle do saznanja da se sprema atentat na Slobodana Miloševića i predložile mu da odloži pojavljivanje na bini. On nije htio ni da čuje za to. Potom su predložili da se ispred govornice makar postavi zid od neprobojnog stakla. Slobo je energično odbio i to. Najzad su, kao poslednju nadu, zamolili Momira Bulatovića da posreduje i da ga ubijedi. „E, moj Momire – rekao mu je Slobo tada – ne žele oni da me ubiju i naprave od mene mučenika i heroja, oni hoće da i mene i Srbiju svale u blato i gaze po nama dok nas ne unište“! Slobo je govirio, atentat je, naravno, izostao a Vidovdan se, kako je i sam predosjećao, sluteći Vidovdan 2001. godine, još jedom osvjedočio kao datum uzleta i padova srpskog naroda.

Gledao sa, rekoh ti, obje emisije. Ona sa RTS, sa predloškom dokumentarističko – umjetničkog prikaza zbivanja i atmosfere uoči Slobodanovog hapšenja, pobudila je opet, vidim, stare polemike i podjele. Jedni je smatraju suviše odbranaškom a premalo dokumentarnom, drugi sasvim suprotno. Opet su sa bunjišta srpske istorije iskopane davno sahranjene političke lešine onih koji su ga izdavali, varali i prodali. Živnuli su i branioci i, sve u svemu, pokazalo se da je dvadeset godina i dovoljan i nedovoljan period za istorijske ocjene bez predrasuda i pristrasnosti. Isto bi se moglo reći i za dokumentarni film Ljiljane Milanović, emitovan na Srpskoj TV, koji nas je još jednom, slikom i živom riječju, vratio u vrijeme početaka našeg zajedničkog egzodusa. Jer, podsjetiću te na Slobove proročanske riječi: „ne napadaju oni Srbiju zbog Slobodana Miloševića već Slobodana Miloševića napadaju zbog Srbije“!  Ali, koliko god da se nijesmo ili jesmo dovoljno odmakli (ako to ikada i budemo mogli) od tih vremena da bi smo ih objektivno sagledali i ocijenili, postoje neke činjenice koje ne trpe provjeru i prigovor vremena.

Prva je da je srpski narod u svojoj istoriji imao svega trojicu državnika koji su mu bili međaši: knez (a milošću narodnom proglašen carem) Lazar, knez Miloš Obrenović i Slobodan Milošević. Sva trojica su bili (i ostaju) simboli stvaranja i nestajanja, uspona i pada, slave i žrtve, početka i kraja, ljubavi i mržnje što je, sve skupa, u manjoj ili većoj mjeri, obilježilo naše narodno trajanje. Sva trojica slavljeni, manje ili više zasluženo, i sva trojica unižavani i anatemisani, sa i bez isto toliko zasluga. Mimo njih, koliko mene pamćenje služi, osim onog predsjednika srpske Vlade iz 1912., Milovanovića, borca za sporazumijevanje balkanskih država i zajednički nastup u oslobođenju Balkana od Turaka, ni jedan ne zaslužuje epitet državnika. Aleksandar Vučić, šta god ko o njemu mislio, uspješnom kombinacijom Miloševog snalaženja i Slobodanovog otpora, za sada čvrsto korača stazom koja vodi na najsvjetlije stranice srpske istorije.

Druga konstanta je da je Vidovdan datum kojim smo, birajući između ovozemaljskog i nebeskog carstva, između ponosa i posrnuća, između slobode i ropstva, kao narod zauvijek obilježili svoj istorijski put. Državnički izbori, istina je, nikad nijesu laki. I uvijek su na klackalici između aplauza i zvižduka, slave i anateme. Ali, izdaja u svim vremenima, kako god bila pakovana u „narodne i više interese“, uvijek ostaje šamar na obrazu naroda. Čak ni to što je Miloš odsjekao Karađorđevu glavu da bi zadobio državu nije izbrisalo sjenku koja evo već više od dva vijeka lebdi nad Radovanjskim lugom. A tek šta je sa Vidovdanom na kojem smo, kao jedini narod na svijetu, prodali svoga predsjednika? Da, da, rode moj – prodali! I to ne za državu već za pet miliona američkih dolara. Premalo za državu, više nego dovoljno za „prodavca“! Ako su njegovi grehovi bili toliki da su zasluživali odmazdu, zašto nije robijao u Zabjeli nego u Hag? Ili, ako je zaslužio smrt, zašto mu sami nijesmo odrubili glavu nego smo ga isporučili haškim dželatima? A ako su već ondašnji domaći nazovidržavnici nešto bili dužni svojim mentorima, zašto mu onda nijesu spakovali mrtvu glavu i, kao Miloš sultanu, poslali je u Hag, Pariz, Berlin, Vašington… bilo na koju adresu Kerbera ovoga vijeka? I šta smo kao narod zadobili tom prodajom? Miloš je dobio državu, Đinđić i Koštunica državni protektorat i provizorijum bez jedne noge. Miloš je makar dobio ono čemu je težio, a za šta je Slobodan isturio glavu: slobodu i nezavisnost; ova dvojica su od svega dobili slobodu samo za sebe i zavisnost za sve nas.

Treća konstanta koju ne mogu nikako da prenebregnem jeste da dubinu srpske izdaje još nijesmo izmjerili niti smo joj dotakli dno. Kad kažem „srpske“ podjednako mislim na sve nas jer smo i mi iz Crne Gore ponovo bili u ulozi kuma Vujice i bili prikrivena politička podrška Đinđiđevoj osionosti i Koštuničinoj neobaviještenosti. Jer, tadašnji vrh SNP, kojem sam nekada i sam pripadao, postupio je isto onako kako je postupio Pilat prodajući Hrista a onda od svega – oprao ruke. Istorija, međutim, poput neumoljivog forenzičara, prepoznaje prljave tragove i nakon podužeg vremenskog pranja. Te vrste stida, tog poraza časti i dostojanstva, odsudstva patriotizma i odgovornosti prema precima i potomcima, neće nas amnestirati ni jedan sud na svijetu, pogotovo ne onaj narodni.

Snijeg i dalje pada bez milosti kao da se nebo sveti prvim znacima proljeća. Sjedim u polutami, pomiješanih osjećaja, ali lišen bilo čega što znači osudu i prezir. Sve smo to mi, a Slobodan je bio izdanak našeg korijena. I dok me ova sleđena tišina podsjeća na onu koja vlada nad njegovom humkom u dvorištu porodične kuće (Aleja velikana, još jedna naša užasna sramota i zločin nad njegovom smrću, bila je i ostala zaključana za njega) kao budilnik iz mrtvila u koje smo zapali zvone mi njegove riječi: „Svako ko je jači može da vam uzme život i sve što imate, ali čast možete da uzmete samo sami sebi“!!! Upamti to, rode moj, i neka ti to bude jedini štap na koji ćeš se oslanjati dok odmičeš stazom života. I budi ponosan na onu zajedničku sliku sa Slobom, državnikom i stradalnikom, koju držiš iznad kreveta.

Pročitajte JOŠ:

Moj duboki prezir – gospodo izvršioci!