Pisma iz Tamnog vilajeta – Alispahićevo prokletstvo

Piše: Dževad Galijašević

Dok je Šefik Džaferović objašnjavao vezu između Kulina bana i bosanske državnosti, na velikom mitingu u Bihaću zatražena je njegova ostavka zbog migrantske agresije na BiH.

Kraj Hladnog rata ostavio je, konstatuje Frensis Fukujama, gomilu propalih i oslabljenih država od Balkana do Kavkaza, Bliskog istoka, Centralne i Južne Azije. Takve države, tvrdio je, imaju potencijal da izazovu humanitarne katastrofe, uzrokuju masovne imigracione talase, napadaju susjede i skrivaju teroriste. U takve države ubraja BiH, tzv. Kosovo, Avganistan i Irak. Da li ga je stvarnost demantovala?

Bez pomena Hercegovine

Prvi dani septembra 2020. u Bosni i Hercegovini malo se razlikuju od onih pre trideset godina, s tim što je trenutni zadati cilj islamista i zapadnjaka promjena Dejtonskog ustava. U tom ključu treba čitati preteće poruke visokog predstavnika Valentina Incka, predloge američkog ambasadora Erika Nelsona i ratno huškačke poruke Bakira Izetbegovića. Povremeno se ovom triju priključi i vjerski i politički eho „mladog“ Izetbegovića – Šefik Džaferović.

To zašto prete Bakir i Šefik je jasno, ali to čime prete srpskom narodu u cijelini, zavređuje veću pažnju.

U poslednja dva vijeka svi ratovi koje su izazvali ili u kojima su učestvovali Bošnjaci završeni su porazima i stradanjem istih Bošnjaka. Pa ipak i Bakir i Šefik prete ratom pod izgovorom interesa države i koncepta koji artikuliše „Probosanski blok“, u kome djeluju sve bošnjačke političke stranke u Sarajevu.

I ime i orjentacija „Probosanskog bloka“ upućuju na odsustvo državnog interesa i države, te negiranje Ustavom potvrđenog imena – ne samo Bosne već i Hercegovine. Zalaganje za Bosnu, najstariju i najveću, ako se pravilno iščitava, u osnovi je zalaganje za politiku koja mora potvrditi „superiornost islama“, na Balkanu i u cijelom svijetu. Donoseći u BiH ideologiju prema kojoj je islam toliko superioran u odnosu na ostale religije da bi njegovo, totalno i apsolutno širenje, čak i nasilnim sredstvima, predstavljalo poželjan cilj, Alija je u temelje države postavio tempirnu bombu koja neumitno otkucava.

Taj stav, kao glavni argument sile, Alija iznosi u knjizi „Islam između Istoka i Zapada“ kad tumači i brani tezu o izrazitoj superiornosti islama, kao svetonazora, religije i načina života, u odnosu na sve ostale religijske filozofske, etičke i političke alternative (Izetbegović, 1995, str. 19–21 i 204–213).

Tako je govorio Šefik

Na Zapadu uvjerenje o legitimnosti upotrebe nasilja prema hrišćanima u BiH po zamisli Alije Izetbegovića uglavnom neutrališu floskulama o građanskoj BiH. A baš ta i takva „građanska Bosna“ pomenuta je i u Zenici, posljednjih dana avgusta, kad je Asocijacija mladih Stranke demokratske akcije organizovala svečanost povodom godišnjice potpisivanja Povelje Kulina bana.

Vrijedi napomenuti da je takozvana Asocijacija mladih SDA samo novo ime za radikalnu Aktivnu islamsku omladinu, inače zabranjenu 2001. a 2004. izbrisanu iz svih registara „nevladinih organizacija“ zbog terorističkog napada na SAD, tačnije na Svjetski trgovinski centar i Pentagon 2001. godine.

Svečanosti u Zenici je, kako i priliči, prisustvovao i obratio se predsjedavajući Predsjedništva BiH Šefik Džaferović, koji je značaj Povelje Kulina bana stavio u kontekst „bosanske državnosti“.

„Povelja Kulina bana, kao međunarodni sporazum toga doba, neupitan je dokaz o državnosti naše zemlje; da je imala samostalnost, teritoriju, vlast, zakone i odnose sa drugim državama. Bosna je tada bila iznutra uređena i izvana priznata kao država.“

Tako je govorio Šefik o kome javnost nikada ništa ne bi znala da nije, kao načelnik Centra Službi bezbjednosti u Zenici, u ratnim 1994. i 1995. mirno posmatrao, omogućio i pomagao zločine prema Hrvatima u Zenici a posebno masovna ritualna klanja civila i vojnika srpske nacionalnosti na planini Ozren. Za te zločine u Hagu su osuđeni komandant i načelnik Generalštaba Alijine Armije R BiH, generali Rasim Delić i Enver Hadžihasanović, te komandant zeničke Sedme muslimanske brigade pukovnik Amir Kubura.

Višak mitova, manjak istorije

Šefik, diplomirani pravnik bez advokatske ili sudske prakse, objašnjavajući koliko je „nama“ muslimanima važan Kulin ban, propustio je primjetiti da su na velikom mitingu u Bihaću od njega tražili ostavku zbog migrantske agresije na BiH, a njegovom stranačkom kolegi, ministru bezbjednosti generalu Selmi Cikotiću poručili da migrante vodi svojoj kući.

Za to vrijeme, u svome „Defteru hefte“, na islamskoj televiziji Igman, Fatmir Alispahić prokleo je sve muslimane koji odobravaju migrantsku invaziju na BiH.
Naravno, Šefik ne zna da je prvo veliki župan Stefan Nemanja 1186. god. sklopio Ugovor o miru s Dubrovčanima, dozvolivši im slobodnu trgovinu po Srbiji, pa je to tri godine poslije učinio i Kulin.

Kulinova Povelja je gotovo prepisani ugovor velikog župana i potpisana je na nagovor Miroslava, vladara Humske zemlje, brata Stefanovog a zeta Kulinovog.

I nije riječ o nekom Miroslavu već o vladaru koji je stajao iza najvažnijeg dokumenta, potvrde pismenosti naroda ovog podneblja, poznatog kao Miroslavljevo jevanđelje.
Možda upravo u ovim činjenicama i njihovom retuširanju treba potražiti objašnjenje zašto „probosanske snage“ ne pominju Hercegovinu – čuvajući višak mitova a manjak istorije o Bosni.

To je još jedna zaostavština rata i sasvim je u saglasju sa čaršijskim pretnjama Srbiji i Republici Srpskoj.