Petar Liješević – Roki našeg doba!

Piše: Slobodan Radović

Uspjeh Petra Liješevića je toliko veliki da mi toga, bojim se, još uvijek nismo u potpunosti svjesni.

Kada je izašao pred kamere sa trobojnom maskom u svom prvom meču i uputio se prema ringu, privukao je tako veliku pažnju kao malo ko do sada, ali je na svoju mladost stavio još veći teret. Mogao je izgubiti… Šta da je izgubio, ili bio nokautiran? Svi koji su makar jednom u životu ukrstili rukavice u ringu, ili prate sa pažnjom boks, znaju odlično o čemu pričam. Padali su i najveći, mogao je i Petar.

Ali, nije! Ređale su se pobjede jedna za drugom, a nakon svake borbe Petar je uz, sada već prepoznatljivi osmjeh na licu, dizao tri prsta. Kao da je prkosio i veselio se u istom trenutku… Taj njegov inat je kod mnogih izazvao revolt i onu najgoru moguću pizmu i podozrenje, svojstvenu, čini mi se, samo i isključivo čovjeku sa ovog nesrećnog podneblja. Ubijeđen sam da je bilo i onih zakletih „patriota“ koji su priželjkivali da vide Petrovu bradu na podu. Ali, ne! Gledali su je iz meča u meč visoko podignutu, baš kao i ona njegova tri prsta. Ponosna i prkosna. Srpska!

Petrov uspjeh je i naš uspjeh! Petrov uspjeh je uspjeh svakog obespravljenog i nepravdom izmučenog čovjeka u Crnoj Gori! Onog čovjeka koji je po snijegu, kiši i vrućini branio svoju Crkvu na krstonosnim marševima koje ne pamti moderna istorija Evrope. Svaki njegov ples u ringu, svaki udarac, svaku eskivažu, pratili smo svi. I strepili. Baš kao i onaj običan narod koji je u genijalnom filmu „Roki“ po pabovima i ulicama Filadelfije pratio svog diskretnog heroja, nadajući se velikoj pobjedi malog i anonimnog čovjeka, ali, zapravo, jedinom iskonskom trijumfu vrijednom pažnje.

Kakav je samo teret podnio ovaj mladi čovjek…

Petar je, očigledno, dijete litija! Od nedavno je i simbol jedne istorijske pobjede ovog naroda. Pobjede koje, bojim se, još uvijek nismo u potpunosti svjesni.