Pet pjesama o mileševskom Bijelom anđelu

Piše: Rade R. Lalović

Kada se vršila rekonstrukcija manastira Mileševa zadužbine srpskog kralja Stefana Vladislava, sina Stefana Prvovjenčanog koji je sagrađen i freskopisan u prvoj polovini trinaestog vijeka, pred očima restauratora, sveštenstva, a onda i svekolikog naroda ispod maltera na kome je bila naslikana jedna druga freska, zasijala je četiristo godina skrivana freska sa likom Arhangela Gavrila zagrnutog u bijeli hiton i sve ostavila bez daha svojom zadivljujućom ljepotom. Od tada pa sve do danas svima koji se nađu pred freskom Bijelog anđela u manastiru Mileševa zastaje dah, a oko njih se širi energija blaženstva, pogotovo kada posmatrač shvati da ga oči Bijelog anđela prate ma iz kog ugla da posmatra ovu jedinstvenu fresku arhangela Gavrila.
Velika i nedvosmislena istina o freski Bijelog anđela je napisana na sajtu manastira Mileševa gdje se kaže: „Lepota mileševskog Anđela predstavlja inspiraciju mnogim umetnicima, a istovremeno najsavršeniju umetničku formu. On je podjednako i slika, i priča, poezija i muzika, film i fotografija, delo i skulptura. On je duboko sazercanje, vera i mašta, umetnički dokaz živoga Boga.“
I baš tako. Bijeli anđeo iz Mileševe je inspirisao mnoge srpske pjesnike da njegovu mirnoću, ljepotu, blagost i uzvišenost sa freske prenesu u poeziju, a najznačajnije istoričare umjetnosti i kulture ubijedio da poput francuskinje Tanje Velmans ustvrdi, svakako ne bez razloga, da je renesansa u Srbiji počela prije nego igdje na planeti. A mi bismo rekli da fenomen antičke ljepote i sklada u Srbiji nikada nije ni prestajao o čemu svjedoči i ova božanski skladno oslikana freska u Mileševi.
Mi ćemo se ovdje ukratko osvrnuti samo na, po našem skromnom poimanju, najznačajnije pjesme čiji je centralni motiv baš on, Bijeli anđeo iz Mileševe , a to su pjesme Vuka Milatovića, Milana Nenadića, Dejana Medakovića, Drage Mirjanića i Svetislava Mandića.
Vuk Milatović svoj susret s Bijelim anđelom poetski uobličava u sonetu Beli anđeo iz Mileševe. Na samom početku pjesnik se obraća Anđelu formirajući poetsku sliku na skrovitim mjestima i u beskrajnom kosmičkom prostoru čistote i uzvišenosti.

Kako je sve uokolo čisto:
Skrovišta, brežuljci i trave,
Pred tobom stajati je isto
Što i zvezde kad se zaustave.

Ta široka ovozemaljska i kosmička slika beskrajne nevine bjeline i zaustavljenih sazvježđa u drugom katrenu se fokusira na detalj, na krupne Arhangelove oči što pjesnika u miru i tišini mileševskog hrama prate dajući mu snagu za vazdvižajušću molitvu Bogu i njemu, Bijelom anđelu iz Mileševe, kako bi sva iskušenja poput Sunca strašnih utonula u mir i čistotu njegovog bijelog hitona.
Svet će da utone u mir i belinu
Dok u tvoje krupne oči gledam:
Sunca strašna dođu i uminu:
U strahu te uzdižem i nedam.

Susret prolaznog, smrtnog i vječnog bezmjernog, susret nepostojanja, nebića sa bićem, sa logosom dok on, Anđeo, … blažen u svom liku čuva život, onaj suštastveni, neprolazni, vječni suprotstavljajući se … pogledom odmetniku stvara mogućnost pjesniku da upotpunosti razumije suštinsko i simboličko biće blagovjesnika Gavrila, Bijelog mileševskog anđela, u uzvišenom jedinstvu oka i krsta kao božanske suštine.

Anđeo si zgusnut kao oko:
Sve okupljaš, u krstu, duboko.

Milan Nenadić u pjesmi Beli anđeo pristupa ovoj temi pokajnički, skrušeno. Kao grešnik ili pokajnik svjestan da se pred Bijelim mileševskim anđelom našao u nevremenu grešne svakodnevice ispovjedničkim glasom se priprema da traži neku vrstu oprosta i spasenja.

Prastara iskro na mom dlanu,
Voštana svećo s gorkom setom –
Ljubim ti sjaj u crnom danu,
Ljubim ti munju nad planetom.

Nenadić pokajnički i u Božjem strahu, dok mu …srce dogoreva u zlatnom mileševskom hramu, pričešćujući se svetom vodom čuje kosmički umirujući odjek Angelove pjesme što mu na neki način omogućava da razumije vječni život i vaskrsenje sina Božjeg iz groba na koji mironosicama rukom pokazuje Bijeli anđeo, spreman da okaje sve voljne i nevoljne grijehe i susretne se sa Božjom istinom.
Visoki grobe na kraj mene,
Živote večni u nigdini –
Ljubim ti čelo ja iz sene,
To što moraš sa mnom i čini.

Dejan Medaković u svojoj pjesmi Mileševa cio hram Mileševu poistovećuje sa Bijelim anđelom ukazujući nam da je veličina Mileševe srasla sa arhangelom Gavrilom zagrnutim u čisti i bijeli hiton. On je simbol Mileševe i njen zaštitnik, jer:

Ostao je
A mogao je otići

U toj sanjivoj belini on ne samo da zrači čudnom energijom nego nas miluje blagim pogledom dok mironosicama donosi uzvišenu vijest koja će spasiti čovječanstvo jer je Hristos vaskrsao.

Raskrilio je svoju
Sanjivu belinu
Netaknute su njegove
Radoznale oči
Rođen je u ljubavi
Ne u strahu
Bol ga je zaobišao
Zauvek

Cjelokupni manastir Mileševa svjedoči i pjesniku, i nama da baš zahvaljujući njemu, Bijelom anđelu, čija su krila neranjiva i čije blage vijesti najavljuju život vječni koji pobjeđuje smrt u času kada

Rukom rasteruje mrak
Iz groba
Propadljivo uznosi
Do trajnoga

potvrđujući konstataciju sa početka pjesme o izboru i definitivnoj odluci anđela čuvara i prvoglasnika da mu je mjesto upravo tu na bogomolitvenom mjestu, zauvijek.
Ostao je
A mogao je otići

Srpski pjesnik iz Rumunije Draga Mirjanić takođe pjeva o Bijelom anđelu iz Mileševe. Njegova pjesma Beli anđeo je formalno drugačija od svih ostalih koje u ovom osvrtu predstavljamo. Pjesma je organizovana u pet strofa koje su ritmički i melodijski skladno uobličene sa dosljednom ukrštenom rimom. Prva inicijalna i zadnja finalna strofa su identične što dodatno ojačava ili potvrđuje pjesnikovu početnu ideju o pojavi Bijelog anđela kao spasitelja u vremenima koja prijete mrakom i destrukcijom.

Sve se dade u nebiće
Jednog strašnog crnog zeva,
Dok prebela zora sviće
Anđelom iz Mileševa.

I sve pada u beznađe
Praiskonskih anatema,
Al` neda da Sunce zađe
Anđ`o nade i melema.

I ne samo da u to praiskonsko vrijeme destrukcijom prijeti strašni, crni zev uz neizbježno prisustvo beznađa i anateme, nego je u tom prelomnom času prisutan i pripev ludi, a onda nužno i hor smrti baš u sudbonosnom času pred dolazak spasonosne božanske svjetlosti kao spasenja koje nosi Bijeli anđeo prvoglasnik.
Al` neda da Sunce zađe
Anđ`o nade i melema.

U trenucima pojave Bijelog anđela kao spasitelja baš kada …prebela zora rudi pjesnik nas pun radosti obavještava o svojoj spoznaji šta nam jeste, šta će nam biti i kako nas Anđeo štiti od svih nebića i svakog novog … crnog zeva.

On nas kao senka prati
I od jeresi nas štiti –
Sa ikone mirom zlati
Naše biti il ne biti.

Pjesnik pjesmu završava, kao što smo i napomenuli početnom strofom uokvirujući najavljenu, a onda i pobjedničku simfoniju bijele svjetlosti koja zrači u mileševsko anđeosko svanuće.
Na kraju ovog kratkog osvrta na pjesme o Bijelom anđelu iz Mileševe ćemo se osvrnuti i na pjesmu Svetislava Mandića Anđeo iz Mileševe. Ova pjesma se može uslovno podijeliti na tri dijela. Prvi dio se odnosi na pjesnikovo poetsko svjedočenje o njegovom putovanju kroz prostor i vrijeme gdje kaže

Gledao sam barokne fasade na Bulevaru Svetog Mihajla,
londonske mostove, i Rialto, najveličanstveniji,
i svuda šaputah samom sebi da ci mi ti jedina istina i
da ja, zaista, po jednom velikom krugu, dohodim
tvojoj lepoti.
Pronosio sam tvoj mir i tvoju ljubav od Morave do Temze,
I kad sam se radovao,
I kad sam na daleke ulice kao ranjena ptica pao,
nikad, nikad te, mili moj, nisam zaboravljao.

što nam jasno govori o pjesnikovoj odanosti i njegovoj istinskoj vezanosti ne samo za Mileševu, ne samo za srpstvo i pravoslavlje, nego za nešto uzvišenije, šire i ljepše od svega s čime se u svjetskoj kulturnoj istoriji može sresti, a to je jedinstvena slika Bijelog anđela iz Mileševe kao simbola biblijskog prvovjesnika i bogonajavitelja ne samo rođenja Hristovog, nego i njegovog vaskrsenja.
A onda u drugom dijelu pjesme slijedi objašnjenje i razlozi zbog kojih je ta odanost i logična, i jedino moguća za sve one koji su bar jednom doživjeli susret sa mileševskim Bijelim anđelom.

Vodile cy me tvoje krupne i mirne raške oči,
i čega god se dotakoh dobilo je tvoju boju
utišanu kao limski pejsaž
od žute oranice, svele trave, kamenja, i belog
oktobarskog neba.

Taj limski pejsaž, te žute oranice, svele trave, kamenja.. su naš genetski kod kompatibilan sa tom čudno lijepom freskom iz manastira Mileševa sa koje nas gledaju te krupne i mirne raške oči ulijevajuć nam sigurnost ma gdje da ih se sjetimo.
I upravo zbog toga, ali ne i samo zbog toga, pjesnik nam u trećem dijelu pjesme i potvrđuje ovo naše ubjeđenje jer tamo, negdje nesamjerljivo daleko od Mileševe trajno i pouzdano osjeća zaštitu svog anđela čuvara, svog arhangela Gavrila, Bijelog anđela iz Mileševe.

Sad, naslonjen na jedan beli prozor
oivičen crnim ramom gradskih krovova,
slutim nečiju ruku ohrabrenja na svom uzanom ramenu.
To mi se ti, preko stotinu daljina, smešiš,
siroti moj Anđele iz Mileševe.

I na samom kraju ovog kratkog osvrta čini nam se da svi možemo konstatovati da i za nas, i za pjesnike koji su o njemu, Bijelom anđelu iz Mileševe pjevali vrijedi poenta iz Medakovićeve pjesme Mileševa izražena kao zahvalnost Bogu što nam ga je dao i njemu što nas čuva pogledom sa freske koja zauvijek plijeni i razum i oko, jer:

Ostao je
A mogao je otići

Ovdje iz razumljivih razloga neće biti riječi o izvrsnim pjesmama Ariljski anđeo Branka Miljkovića, jer je riječ o Plavom anđelu iz ariljske crkve, niti o Sopoćanskom anđelu Slobodana Rakitića, a onda ni o Popinom anđelu iz pjesme Kalenić i Ivana V. Lalića Freska, jer je kod Pope i Lalića riječ o arhangelu Mihailu.