Perošević: Pjesma maloj Uni – Bog neka je čuva i svi srpski sveci

Piše: Slavko Perošević

Taj dan me Mitropolit srete u hramu u Podgorici i kao vazda, bi mu drago i darova me osmjehom – „Pretačeš li sve ovo u pjesme pjesniče „?.. zapita me.

„Pretačem Vaše Visoko Preosveštenstvo“, odgovorih.

„Bog te blagoslovio i da mi napišeš pjesmu o maloj Uni, jesi čuo“?

„Jesam Vladiko, ne brinite“, odgovorih.

I tako nastade ova pjesma

Litija se sveta Podgoricom kreće
Veče hladna pada, sve u tminu tone
To u srpskoj Sparti, narod pravoslavni
Boj odsudni bije, protivu Sotone
Mjesečeva svjetlost, ko božanska luča
Obasjava sjajem dugačku kolonu
A pred njome ide Hristov izaslanik
Što sjedi na svetom, cetinjskome tronu
Ikone se svete na grudima nose
U večernjoj tami, roj gori svijeća
Iz dubokog sna se, pleme moje budi
Došao je Vaskrs, poslije Raspeća
A ovoj, oku nepreglednoj masi
Koja se ne boji sile ni plotuna
S’ ikononom u ruci i Hristom u srcu
Šetala je s ocem i malena Una
Sumornijem nebom, januarske noći
Letjelo je ovo malo srpsko ptiče
Tamo đe se bori, za krst i za vjeru
Tamo đe se srpskom pravoslavlju kliče
Na tom putu đe se, sin božiji brani
Što od trnja oštrog, nosio je krunu
Jedan čuvar vjeran sili i režimu
S’ podsmjehom je malu pogledao Unu
Al’ anđela božjeg, taj ne zbuni podsmjeh
No’ s’ ponosom glavu, podiže dijete
I reče mu “ Ovo ozbiljne su stvari
Vi nemate pravo da mi se smijete “
A kad ovo kaza, tragom božjeg sina
Nastavi da šeta u ljudskoj rijeci
Čvrsto držeć malu ikonu u ruci
Bog neka je čuva i svi srpski sveci
O djetetu tome, pjevaće se pjesme
Vile će joj gorske lovore isplesti
Dok branitelj sile i nepravde ljudske
Sam osta da stoji, postiđen na cesti