Pekić: Budimo ljudi, građani i Srbi, ali nikada jednu od tih osobina, urođenih ili stečenih, ne žrtvujmo drugoj
foto: Ljiljana Pekić
Kad bi se, kojim slučajem, ideja i nacionalna predstava inicijative „Mi znamo ko smo” antropomorfizovale u profil nekog pisca, one bi zasigurno nosile izraz i lik Borislava Pekića, jednog od najvećih srpskih i svjetskih pisaca druge polovine HH stoljeća, rođenog u Podgorici, na jučerašnji dan.
O tome kako je njegova porodica repatrirana iz Crne Gore jer je otac Vojislav odbio pritiske italijanskih vlasti da se izjasni kao Crnogorac (v. list „Zeta”, 13. jun 1941.) smo već pisali, pominjali smo i biografski kuriozitet koji navodi njegova supruga Ljiljana: „Još jednu stvar moram da kažem, a koja se ne zna. Ni Pekić, ni ja, ni naša ćerka, nismo uzeli britansko državljanstvo, iako smo mogli. Pekić je smatrao da je rođen kao Srbin, da je srpski književnik i kao takav i ostaje do kraja života.” (v. „Pekićevo vreme tek dolazi”, razgovor vodila Mirjana Mitrović, 2017).
Ovom prilikom valja podsjetiti na Pekićev stameni moral i upozoravajuću misao: „Ne lažimo u javnom životu, nemojmo izneveriti savest, moralno osećanje u nama i zvezdano nebo nad nama, ni onda, a naročito onda, kad znamo da ćemo zbog toga biti na gubitku. U zamenu, imaćemo miran san. Zašto je on neophodan najbolje znaju oni koji ga nikad nisu imali. Lični moral je osnova svake opšte politike. Budimo ljudi, građani i Srbi, ali nikada jednu od tih osobina, urođenih ili stečenih, ne žrtvujmo drugoj. Ko počne žrtvovanjem svojih vrlina – završi žrtvovanjem tuđih života.” (Borislav Pekić, „Stope u pesku”, 2017. godine)
Pekić je imao potpuni lik jednog Cincarina, samo je visinu naslijedio s crnogorske strane. Djela su mu opšte priznata, neosporne veličine, ali su samo za određeni sloj čitalaca, a primjericem Andrićeva za sva, to je razlika. Vrlina je pisati razumljivim jezikom, a reći mnogo toga, to Pekiću ipak nije bila jača strana. Bez potrebe je za svoje junake uzimao i nacističke oficire zbog navodne zvučnosti imena i prezimena, iako su naša sto puta i ljepša i zvučnija. Nažalost, tome pribjegavaju i danas mnogi i više vole tuđe od svojeg, očekujući priznanja izvan, akoja nikad i ne dobiju, ne računajući velikog Iva Andrića. Uz sve uvažavanje njegove učenosti, kao borac protiv komunizma, koji je i bio u zatvoru ( prije toga zbog napada na nacizam)potpao je poslije neosjetno pod njegov uticaj, to je kad žrtva savlada dželata. Bez potrebe je napadao poslije ono što nije trebao, umjesto da nastavi da razobličava komunistički jad i bijedu. A opet je bruka da o njemu raspreda jedan Miljenko Jergović nabijeđeni spisatelj, koji beogradsku sredinu naziva gedžovansko-cincarskom, a šta drugo i očekivati od tog komunističkog ispljuvka.
ANDRIJA , DIVIM TI SE KOLIKO SI STRAŠAN AUTOGOL SEBI DAO. ČESTITAM ŠAMPIONE.
IMAŠ MOJ PREDLOG ZA PRIJEM U DUKLJANSKU AKADEMIJU NAUKA.
Prije će tebe primiti kao komunjaru. A uzeo si nik jednog prevaranta koji se predstavljao kao pop Dukljanin i nanio dosta štete srpskoj istoriji. I jesi li ti zadužen da odgovaraš a kad te niko ništa ne pita. Šta ovdje nije tačno, ništa nije pogrdno. Pekić je veliki pisac i to niko ne osporava ali i težak za čitanje, mislim da nijedan red nisi pročitao jer ništa ne bi nishvatio. Imao je cincarske krvi, vidi se po liku, ali to ne umanjuje njegovu vrijednost, nego pokazuje tvoje neznanje i vjerovatno odbojnsot prema Cincarima. A vjerovatno ne znaš ni ko su. Mene po tebi treba da prime u dukljanski akademiju jer napadam Jergovića, Ti dakle braniš tog srbomrzitelja koji nas nazivsa raznim imenima i pljuje po Beogradu. Hajde prošetaj doks am dobr evolje i ovim završavamo.
Moralni a ne samo književni gorostas! Slava mu.