Pejović: Neki su se zaklanjali u Crkvu dok se nijesu dočepali vlasti

Piše: Jovo Pejović

U komentaru na jednu od mojih kolumni prijatelj mi posla poruku sljedeće sadržine: “Teška vremena stvaraju velike ljude. Mi smo izgleda ne samo malobrojan narod, nego smo postali i mali narod. Jer nam nije dato da u teškim vremenima rađamo velike ljude,” a ja bih dodao da slabi ljudi stvaraju teška vremena. Jedan drugi prijatelj ispriča priču o svom razgovoru sa jednim vremešnim i odanim članom Demokratske partije socijalista iz vremena njene najveće moći: “Misliš li sine da ja i moja porodica volimo Mila više nego vas? Ne volimo, kao što ga ne vole ni mnogi drugi članovi DPS. Samo vidimo da imaju novac i moć, pa se nadamo da ćemo i mi nešto od toga zakučiti. To ti je sine karakteristika najvećeg dijela građana Crne Gore.”

Na ovim i sličnim pričama svojih prijatelja nastojim koliko je to moguće graditi svoj pogled na političke prilike u Crnoj Gori i izvlačiti pouke. I kao što to obično biva, neko se bori za ličnu korist, a neko traži put do istine. Na tom putu se sudaramo, dijelimo, ali i odvajamo žito od kukolja. Biti čovjek među neljudima i nije nešto, ali biti čovjek među ljudima e to je već nešto. Da biste mogli ukazivati na ponašanja drugih, prvo morate sebi postaviti granicu koju nikada ne smijete preći, po cijenu svega. Ako u tome uspijete onda za sebe možete reći da posjedujete karakter. Ako dolaskom na veću funkciju odustanete od svojih principa, onda su vaši principi bili obmana za sve one koji su vam vjerovali. To kako su se ljudi u Crnoj Gori mijenjali i mijenjaju je priča sama za sebe – halapljivost, pohlepnost, gramzivost, podvodljivost, alavost, podmitljivost, dvoličnost i nezasitost decenijama sve većim intezitetom haraju političkom scenom Crne Gore. Oni koji su umislili da se bez njih ne može i da su na funkcije birani zato što imaju viziju ili su pametniji od drugih u velikoj su zabludi. Crna Gora odavno nije u prilici da bira najbolje, već između armije loših, bira manje zlo. Glasači su se više oslanjali i oslanjaju na to koliko nekoga smatraju poštenijim od drugog i koliko će taj neko dosledno slijediti interese naroda, nego što vjeruju da će svojom pameću donijeti nešto spektakularno. No,kada su se dokopali vlasti svi su se manje više opredijelili da služe tuđim i ličnim interesima, a malo ili nimalo interesima svojih građana. U sistemu koji ne valja ništa, gdje je sve korumpirano, morate mijenjati sistem iz temelja. Jedino kod nas to nikome ne pada na pameti, jer u haosu se najbolje snalaze vođe bez vizije, bez časti i bez obraza, koji državu doživljavaju kao kravu muzaru, od koje sve uzimaju, a ništa ne daju.

Naš Nobelovac Ivo Andrić je govorio: “Ima neko predanje da Božje proviđenje, koje budno bdi nad ovom zemljom i ljudskim sudbinama zaklopi oči svakih sto godina, otprilike na nekoliko trenutaka, koji za nas smrtne znači nekoliko godina. Tada sve na ovom svijetu krene naopačke. Zli zavladaju, a dobri se pokore, nevaljali i maloumni progovore, a čestiti i mudri umuknu, pravovjerni izgube nadu i pravac u životu. I da tako potraje duže sve na zemlji bi se ucrvljalo i propalo, dijete u majci i sjeme u zemlji. Ali Bog se smiluje, te se opet sve ispravi i okrene na dobro. Bog jedini.” Kod nas sve najduže traje. U pokušaju da nas odvrate od Boga bivša vlast je krenula da mijenja vjeru i ruši Svetinje, pa polomila sebi zube. Neki drugi su se zaklanjali i zaklinjali u Crkvu dok se nijesu dočepali vlasti. Sada sa pozicije vlasti žele ograničiti prostor za djelovanjem SPC u Crnoj Gori zaboravljajući pri tom da je sve prolazno, samo je Božje vječno.