Pejović: Najveće prokletstvo naroda – zaborav ko su bili Sveti Petar, Njegoš i Karađorđe

Piše: Jovo Pejović

Zabrinut zbog sve češćih dešavanja u Crnoj Gori i regionu gdje roditelji oduzimaju živote svojoj djeci, djeca svojim roditeljima, unučad babama i đedovima, braća braći, a pojedinci nedužnim građanima, što je do skoro bilo nezamislivo, jedan stalni čitalac mojih kolumni mi je poslao poruku sljedeće sadržine: „Mora da smo nešto grdno zgriješili, kada smo zaslužili da nam se sve ovo dešava.“ Ova poruka me je podsjetila na događaj iz moje porodice, kada je brat išao u smrt umjesto brata. Naime, moj prađed Stevo (tada je to bilo moguće) je pošao u rat da zamijeni mlađega brata Boška i poginuo u bici na Kalinoviku, 18. septembra 1914. godine.

Postoje brojni primjeri kako su roditelji umirali od tuge za svojom djecom, sestre za braćom ili nudili svoje živote kao zamjenu za živote najbližih, ali meni je trajno ostao urezan u sjećanju jedan novijeg datuma, kada je đed od tuge za unukom zario sebi nož u vrat. Što se to promijenilo u našim životima da nam se sve češće dešavaju ovakve tragedije, tema je za izučavanje od strane naučne i stručne javnosti. Ono što sam mnogo puta čuo u narodu je da postoji vjerovanje da na ovim našim užim i širim prostorima živimo sa prokletstvima koja će nas dugo pratiti,ako se ne dozovemo pameti. U Zakoniku Svetog Petra Cetinjskog iz 1803. godine stoji da će budući vlastodršci Crne Gore biti predati vječnom prokletstvu ukoliko se usude da javno ili prikriveno izdaju svoju braću i Isusa Hrista. Prokletstvo koje nas proganja zbog nepoštovanja posljednje želje iskazane neposredno pred smrt u Testamentu Petra drugog Petrovića Njegoša, citiram:“To je moja potonja želja, koju uvas ištem da je ispunite, i ako mi ne zadate Božju vjeru da će te tako učinjet, kako ja hoću, onda ću vas ostaviti pred prokletstvom, a moj posljednji čas biće mi najžalosniji i tu moju žalost stavljam vami na dušu.“

Za nekoga ove kletve ne znače ništa, ali one očigledno žive i njih se uvijek podsjetimo kada nas zadese nesreće. Treće prokletstvo koje ću ovom prilikom pomenuti vezano je za Srbiju i smrt Vožđa Karađorđa koga je u kolibi u selu Radovanju kod Velike Plane u noći između 25. i 26. jula 1817. godine na prevaru ubio Nikola Novaković po nalogu Karađorđevih kumova Vujice Vulićevića i Miloša Obrenovića. Prvo ubio pa mu osjekao glavu koju je Miloš Obrenović poslao Sultanu u Carigrad, a ovaj je istakao pred sarajem na bedemu. Mnogo puta sam čuo kako se prepričava narodno vjerovanje da među Srbima neće biti sloge dok se Karađorđeva glava ne sahrani sa njegovim tijelom. Veza između Njegoša i Karađorđa kao dvije najveće istorijske ličnosti vremena u kome su živjeli je iskazana na veličanstven način u Njegoševom epohalnom djelu Gorski Vijenac u „Posveti prahu Oca Srbije.“ No, nijesu ovo jedina prokletstva sa kojima živimo. Ima ih svakim danom sve više i po svemu sudeći bez njih nećemo biti dokle god budemo zabijali glavu u pijesak i odbijali da priznamo sopstvene greške i očistimo duše od grehova koje svako od nas nosi u sebi.

Ipak, najveće proklestvo koje može zadesiti jednu državu ili narod je to kada izgubi sjećanje i dozvoli sebi da najveći broj građana ne zna ko su bili Sveti Petar Cetinjski, Njegoš i Karađorđe. Nobelovac Ivo Andrić je u svojim Znakovima pored puta zapisao:“Lijepo ste podijelili svijet. Sve za vas, za vašu djecu, za djecu vaše djece i za vaše sluge. Dobro ste podijelili svijet. Sve što je svjetlosti i ljepote uzeli ste za sebe, a sve što je mraka i tegobe ostavili ste nama. Pa sad se svi rađamo sa jasno i neumoljivo predodređenim sudbinama, vi sa svijetlim, a mi sa tamnim Dobro ste podijelili svijet! Ali vaša podjela je samo grozna, a ne vječna. Sazreće gnjev naš i biće zrelo ljeto i oporo voće! Djeca vaša će se stidjeti svoga imena i odricati bogatstva, jer će im ono biti teret i propast.“ Čini li vam se kao da je ovo napisano danas, i da ste u njemu prepoznali i ljude i vrijeme i grijehove i prokletstva sa kojima živimo i koja svakim danom stvaramo? Crna Gora je decenijama talac nezasitih zadnjica političkih elita koje se grčevito bore da postanu trajni vlasnici njene imovine i naših života.

U pameti ispod prosjeka ne treba tražiti formulu za izlazak iz živog blata u kojem smo zarobljeni. Možda nam je suđeno da još neko vrijeme čekamo da sazrimo i mi i vrijeme u kojem živimo prije nego se pojavi neko ko zna kada i kako da se mijenjamo.