Pavle Đurišić kao zicer za svađu

Piše: Otac Jovan Plamenac

Ko je to u reakciji u Crnoj Gori na pominjanje Pavla Đurišića od strane mitropolita Joanikija u Lijevče Polju 3. maja uočio dobru priliku? Crna Gora je neugasivi žar. Potrebno je samo pirnuti i ona plane. Ovih dana je – posuta benzinom

Nizom događaja, od Naučnog skupa „Stradalni put – od Vezirovog do Zidanog mosta“ koji je održan u Podgorici 10. decembra 2025. godine pa sve do Liturgije u hramu Svetih Kirila i Metodija u Ljubljani i parastosa u Parku sjećanja u Kamniškoj Bistrici 15. juna ove godine, Mitropolija crnogorsko-primorska obilježila je osamdesetu godišnjicu stradanja crnogorskog naroda koji se u proljeće 1945. godine u strahu od komunista, čije zločine je tokom rata i te kako bio okusio, u zbjegu uputio ka Sloveniji s namjerom da se preda engleskoj vojsci u Austriji. Ovaj zbjeg je predvodio mitropolit crnogorsko-primorski Joanikije Lipovac i u njemu su bili i više desetina sveštenika i pripadnici Jugoslovenske vojske u otadžbini.

Zbjeg se na ovom putu osipao. Dio ljudi pobijen je usput, uglavnom na Lijevče Polju, gdje su od ustaša postradali pripadnici Jugoslovenske vojske u otadžbini koje je predvodio potpukovnik Pavle Đurišić. Ipak, ogromnu većinu odbjeglog naroda ubili su komunisti na području Slovenije, gdje je dokumentovano skoro 600 masovnih grobnica. U mnogima od njih su izbjeglice iz Crne Gore, najviše kod Kamniške Bistrice.

Prilikom bogosluženja 3. maja u novoj crkvi Preobraženja Gospodnjeg u selu Razboj kod Srpca, u Lijevče Polju u Republici Srpskoj, arhiepiskop cetinjski i mitropolit crnogorsko-primorski Joanikije u besjedi je u pozitivnom kontekstu pomenuo Pavla Đurišića. Bila je to bomba koja je na Crnu Goru pala razornije od atomske.

„Velikosrpska hegemonija“

Komunistička partija Jugoslavije, pod uticajem marksističke teorije i boljševičke nacionalne politike artikulisanih u Kominterni, već na svom Četvrtom kongresu u Drezdenu 1928. godine usvojila je doktrinu da su srpska buržoazija i vojska nametnule dominaciju ostalim narodima u „vještačkoj tvorevini buržoazije“ Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, i potom Jugoslaviji. Ovu dominaciju jugoslovenski komunisti nazvali su „velikosrpskom hegemonijom“, sintagmom koju su pretočili u dogmu koja je kako tokom rata i nakon njega, tako i dan-danas njihova pesnica u obračunu sa ideološkim i političkim protivnicima. Ta doktrina izrodila je Montenegrine, Makedonce, Muslimane i potom Bošnjake, i Drugosrbijance, da bi 1991-1995. godine dovela do krvi do koljena u Jugoslaviji.

Jugoslovenski komunisti, krajnje pokvareno, iskoristili su rat 1941-’45. da prigrabe vlast. Sve dok Njemci nijesu napali na Sovjetski Savez, 22. juna 1941. godine, naciste, kao i Sovjeti, nijesu doživljavali neprijateljima. Ubrzo nakon ovog napada, u jesen 1941, procijenivši da rat neće dugo trajati, otpočeli su obračun sa unutrašnjim, klasnim neprijateljem. U toj borbi osobito revnosni bili su crnogorski komunisti. Ljude ugledne u narodu proglasili su „izdajnicima“, „kulacima“, „neprijateljima revolucije“ i gdje god im se ukazala prilika ubijali su ih. Najvećim neprijateljem označili su Jugoslovensku vojsku u otadžbini.

Dok su komunisti vršili diverzije i potom bježali, ostavljajući narod da nad njim Njemci izvrše odmazdu u srazmijeri sto strijeljanih za jednog njihovog ubijenog vojnika, pripadnici Jugoslovenske vojske u otadžbini su protiv Njemaca ratovali: 1943. godine su zauzeli Višegrad, Prijepolje, Novu Varoš… Komunističkim marifetlucima ovi ratni uspjesi u BBC programima pripisani su partizanima. Ta laž imala je dubok uticaj na zapadnu javnost i, posljedično, na političku podršku prvenstveno Velike Britanije. A oni koji su na ovakav način izdejstvovali podršku saveznika svojim akcijama, uvijek na područjima na kojima živi srpski narod, proizveli su pokolje više hiljada, što odraslih što djece, u Kraljevu, Kragujevcu i drugdje.

Jedinice Crvene armije pod komandom maršala Fjodora Tolbuhina u septembru 1944. godine, preko Dunava kod Turn Severina sa rumunske i Kladova sa jugoslovenske strane, uvele su Josipa Broza Tita u Srbiju i potom u Beograd. Broz je prethodno izbjegao da se na ostrvu Visu sastane sa Čerčilom i pobjegao je u Moskvu.

Ubrzo po oslobađanju Beograda sovjetski vojnici i Titovi partizani razoružali su četnike koji su učestvovali u ovim borbama i mnoge od njih su likvidirali. Oslobađanje gradova u Srbiji koje su četnici pred kraj rata izvršili sami ili zajedno sa njima pripisali su sebi.

Pripadnici Jugoslovenske vojske u otadžbini, na tradiciji četnika krajem 19. i početkom 20. vijeka koji su se borili protiv Turaka u Staroj Srbiji, pa četnika u balkanskim i Prvom svjetskom ratu, ali i mirnodopskih četničkih organizacija izmeću dva rata, i sami su se nazivali četnicima. I oni su štitili srpski, ali i pripadnike drugih naroda, kako od okupatora (Njemaca, Italijana, Bugara) tako i od domaćih koljača: ustaša, balista, vulnetara i drugih, ali i od komunističkih partizana koji su u mnoge jame po krševitoj Crnoj Gori sasuli svoje ideološke protivnike. Pri tom su u njihovim jedinicama ratovali i muslimani iz Bosne, Slovenci i drugi.

Spomenik u crkvi

Crnogorski komunisti, kao i tokom rata, njegovim krajem i nakon njega bezočno su se obračunali sa svojim ideološkim protivnicima. Nakon pokolja u Sloveniji u proljeće 1945. godine, u svojoj bestijalnosti koja je uzrasla na duhovnim korijenima ideologije kojoj su predali svoje duše, nakon Rezolucije Informbiroa 1948. godine obračunali su se sa svojima.

Ubrzo su svoju obradu istorijskih događaja, posebno onih u Drugom svjetskom ratu i nakon njega, upumpali u medije, škole, kulturu, nauku… Svoje ideološke protivnike, a osobito Jugoslovensku vojsku u otadžbini, nagaravili su da ne može biti crnje. Četnici su im sinonim zla. Sve svoje resurse upregli su u stvaranje takve slike o četnicima. Kako su to radili, dobro ilustruju filmovi Veljka Bulajića. Stavili su četnike na drugi tas vage u odnosu na ustaše. Ideološko „bratstvo i jedinstvo“, koje je za plod dalo krvavi raspad Jugoslavije, utemeljili su na doktrini koliko ustaša, toliko i četnika. Hrvati imaju ustaše, Srbi četnike, i to je to. Četnicima su pokrili svoje zločine, ali i zločine Muslimana, Albanaca, Mađara, Bugara i drugih nad srpskim narodom.

Poslastica im je bila da pridobiju djecu svojih ideoloških protivnika, posebno onih koje su pobili. Naturali su im „krivicu“ njihovih roditelja. Među njima je ne malo potomaka njihovih žrtava, pa i onih iz četničkih porodica. Danas zajedno iz mozga vrište na svaki pomen četnika koji nije u negativnom kontekstu. Otuda i histerija nakon besjede mitropolita Joanikija 3. maja u Razboju u Lijevče Polju.

Crna Gora je neugasivi žar. Potrebno je samo pirnuti i ona plane. Potpaliti je osobito je lako u ovo vrijeme kada je novinar i mudrac na društvenim mrežama svako ko ima telefon, a u Crnoj Gori ima ga svako još od kolijevke. Ovih dana Crna Gora je – posuta benzinom.

U selu Gornje Zaostro kod Berana 8. avgusta mitropolit budimljansko-nikšićki Metodije otkrio je spomenik Pavlu Đurišiću. Nakon intervencije nadležnih državnih organa, ovaj spomenik istog dana je prenijet u obližnju crkvu. Uslijedila su hapšenja i histerija po medijima, osobito na društvenim mrežama, i sladostrasna prozivka ko je osudio a ko nije postavljanje spomenika Đurišiću. Munjevito je na crnogorsku javnost izlivena komunistička doktrina o četnicima kao zločincima.

Uslijedila je i reakcija: aktuelizovano je pitanje nelegalnog postavljanja spomenika Jusufu Čeliću, komandiru čete voluntara koji su u Drugom svjetskom ratu izvršili zločine nad pravoslavnim stanovništvom na području Plava i Gusinja. Ovaj spomenik postavljen je još 2013. godine. Oživljena su i pitanja dva spomenika nacionalnom heroju Albanije Ded Đon Luliju, komandantu albanskih trupa koje su se krajem 19. vijeka borile protiv crnogorske vojske u Plavu i Gusinju, koja su postavljena u Tuzima, zatim preimenovanja Savinih izvora (po Svetom Savi) u Gusinju u Ali-pašine, po Ali-paši Šabanagiću koji je 1879. godine, protiveći se odluci Berlinskog kongresa da Plav i Gusinje pripadnu Crnoj Gori, na Novšiću porazio crnogorsku vojsku koju je predvodio Marko Miljanov, pa ime medrese u Tuzima po turskom sultanu Mehmedu II Fatihu koji je u drugoj polovini 15. vijeka osvojio Podgoricu, Bar i Ulcinj…, sve do 2022. godine nezakonito postavljene spomen-ploče u Morinju na kojoj piše „Tokom velikosrpske agresije na Hrvatsku, ovdje je bio logor…

Spomenik Josipu Brzu Titu koji je podignut u Podgorici 2018. godine kao da je nevidljiv. Bezmalo, niko ga javno ne osporava. A upravo Broz je na samom kraju rata, bez ikakve ratne potrebe, tražio od saveznika da bombarduju gradove u Srbiji i Crnoj Gori, među njima u Podgoricu. Podgorica je 5. maja 1944. godine razorena: uništeno je oko 60 odsto njenih zgrada i ubijeno preko 500 civila, od nešto više od 13.000 stanovnika koliko je u to vrijeme imala. Podgorica je već naredne godine ponijela ime svog dželata i nosila ga je do 1992.

Crnogorska bratomržnja

Jugoslovenska vojska u otadžbini bila je veoma ozbiljna vojna formacija koju su vodili školovani oficiri.

U našem narodu postoji izreka: „Teško zemlji preko koje vojska prođe“. Vjerovatno ne postoji vojska koja je ratovala a da neki njen pripadnik nije počinio zločin. Činili su ih četnici, činili su ih i partizani. Samo što su četničke zločine komunisti nakon rata naduvali da nijesu znali da stanu, a svoje su podveli pod „lijeve greške“. I danas, preobučeni u postkomuniste nekoliko boja, grčevito se drže ove „naučne“ pozicije. Pipne li im ko u nju, reaguju kao mečka koja brani mladunce. Pa i samo dovođenje u pitanje istorijske „istine“ koju su uspostavili brutalnom silom bezočnog pobjednika im je „revizija istorije“. Uzrasli na nasljeđu crnogorskih komunista, na njihovoj ideologiji ali i na njihovim zločinima, na njihovom bijenju vezanog, u odbrani svojih pozicija su beskrupulozni. Da se danas zarati, po njihovom ponašanju sudeći, klali bi svoje ideološke protivnik strastvenije od svojih prethodnika. „Ništa ne zaudara na fašizam kao vaš ‘antifašizam’“, poručio im je Mihailo Medenica.

Ne mogu se dovijeka Pavlom Đurišićem pokrivati „pasja groblja“ tokom rata, ali ni Crnogorska pravoslavna crkva, ni skaradni Fakultet za crnogorski jezik i književnost i isto tako skaradno priznanje Kosova za državu, ni referendumska krađa 2006, ni nasilno uvođenje Crne Gore u NATO, ni kriminal teško sagledivih dimenzija koji je sada izuzetno teško suzbiti… u miru. Ali, da bi istina izbauljala iz komunističkog budžaka u koji je zapretana, potrebno je sagledati uzročno-posljedične veze i kontekst ratnih i poratnih događanja u Crnoj Gori. To nije moguće ni koristeći Pavla Đurišića kao zicer za svađu, ni koristeći ga kao pogonsko gorivo, ni kao upaljač na bombi crnogorske bratomržnje. Ne brani se istina populističkim prepucavanjem, nego ozbiljnošću i dobrom namjerom.

Ko je to u reakciji u Crnoj Gori na pominjanje Pavla Đurišića od strane mitropolita Joanikija u Lijevče Polju 3. maja uočio dobru priliku? Ko u njoj učestvuje a ne vidi, slijep je kod očiju. Ko učestvuje a vidi, u funkciji je.

Izvor: Pečat