Partijski poslušnici gurnuli Đukanovića u ambis: Niko u DPS-u nije želio da izgubi predsjedničke izbore umjesto njega

Piše: Vladimir Vukićević, komentator Borbe

Haotična kampanja Mila Đukanovića koja izaziva podsmijeh ogromne većine građana širom Crne Gore, parole, slogani i poruke koje iz nje izlaze i zatrpavaju javnu scenu, besmislice i nelogičnosti koje građani posmatraju sa prezrenjem, ali i samo ponašanje Đukanovića jasno govore da je on u ovu kampanju ušao bezvoljno i svjestan poraza koji ga neminovno čeka.

Iako je decenijama bio neprikosnoveni šef partije, njegov ulazak u izbornu trku u ‘’pet do dvanaest’’ je bio jasan znak da je želio do poslednjeg momenta da u sopstvenim redovima pronađe žrtvu koja će izgubiti izbore umjesto njega. Na iznenađenje i demokratske javnosti, ali i samog Đukanovića, njegova lažna stranka i njeni funkcioneri su svjesno ili ne, zadali poslednji udarac svom velikom Vođi, gurajući ga u politički ambis mimo njegove volje.

Samo nekoliko dana prije nego što je i zvanično predao kandidaturu, Đukanović je iz Minhena poručio, tačnije zavapio, da je nakon više od tri decenije umoran, te da je došlo vrijeme da neko mlađi izađe na crtu kandidatima demokratske alternative. Iako su mnogi kasnije tvrdili da je u pitanju bio njegov taktički manevar, te još jedno zamajavanje i laganje javnosti, ipak, Đukanović je rekao istinu, što se od njega nije očekivalo.

Po prvi put od političkog sloma lažne stranke 30. avgusta 2020. godine u istom frontu su se našli ujedinjeni ‘’mladi lavovi’’ i ‘’stari vukovi’’ DPS-a, iako su sve vrijeme bili u oštroj konfrontaciji, frakcijašenju i borbi za prevlast u stranci. Niko nije želio da se žrtvuje i uđe u trku koja je unaprijed osuđena na poraz i propast, pa je Đukanoviću isporučen jednoglasan zahtjev: izađi na crtu i doživi poslednji poraz, a onda odbačen od građana i Crne Gore se sklanjaj sa državnih i partijskih funkcija.

Ljudski i politički očajnik je konačno ostao- sam. Zbog toga izgleda jadno i tužno dok tumara od Petnjice, preko Nikšića do Cetinja, proseći glasove, obećavajući plate od 1500 evra, bolji život i ulazak u EU u desetom mandatu. N’o, takav kraj je najmanje što je nakon svega što je uradio sopstvenim građanima i državi – zaslužio.