Pariske zagonetke

Piše: Jovan Lakićević

Ne dešava mi se baš često nešto što mi se upravo desilo: da potpuno omašim u nekim pretpostavkama kad je u pitanju geopolitika!

Kada je nedavno Predsjednik Srbije,  nekako uzgred, bez objašnjenja, pomenuo  „mogućnost korekcije nekih nacionalnih prioriteta“, požurio sam da zaključim kako je, možda, riječ omkonačnom napuštanju našeg „evropskog puta, bez alternative“! Rekao sam, otprilike, da  bi Srbija tamo stigla kad Unije više ne bude…

Ispostavilo se da sam se kao građanin, pa i novinar,  prerano obradovao, da sam ispao  -potpuna neznalica! Dobro, desi se i tako nešto  živom čovjeku.

Ali, da će naš prijeki put do Brisela ići preko Pariza,  zaista nijesam ni slutio! Shvatio sam, konačno, izuzimajući neko davnašnje, desetogodišnje iskustvo  u „jednoumlju“, zašto  nijesam ostao političar, nego sam se vratio novinarskom zanatu.

Ozbiljni političari obično „ imaju viziju“, koja kod novinara, kao što je vidljivo iz mog slučaja, nije, uopšte,  obavezna!

Sve u svemu, ono što se upravo događalo u Jelisejskoj  Palati, za mnoge je, pa i za mene, bilo potpuno iznenađenje.

Ako se izuzme neka vrsta bespotrebne snishodljivosti,  s naše strane ,iskazane u nekoliko detalja,  sve ostalo je imalo obilježje značajnog političkog događaja.

Rekoh već da za lična snebivanja nije bilo razloga, jer na trenutnom političkom tržištu, da do kraja uprostim stvari, predsjednik Srbije stoji mnogo bolje od svog domaćina. I kad je u pitanju sopstveno biračko tijelo,  a i tzv međunarodni ugled.

Iz nekog neutralnog ugla gledano, veliko je pitanje  ko je kome, ovim za mnoge iznenadnim susretom, učinio čast.

Što se, pak, tiče nekih drugih mjerila,  ekonomske i druge koristi, nije teško pogoditi ko će od pariskih susreta imati  više vajde. A riječ je o ozbiljnim finansijski i poslovnim  aranžmanima na više kolosjeka.  Ovoga puta izostavio bih i kupovinu   „rafala“ ,  i gradnju metroa i podizanje nuklearnih elektrana… za šta će biti potrebne milijarde eura(pozajmljenih)… i kako se u neke pregovore ušlo, kako neki zlobnici kažu, mimo Ustava.

Da smo u nekim boljim , mirnijim, davno zaboravljenim vremenima,  ovi razgovori i nagoviješteni aranžmani, bili bi razlog, ako ne baš za radost, ono za neku vrstu blagog zadovoljstva. Ovako…

Spadam u one koji vjeruju da lična prijateljstva i bliski odnosi među liderima suverenih zemalja mogu imati  povoljne posledice i za narode i za države. Bilo nekad.  Pa zar upravo naši vajni političari papagajski ne blebeću, kako u politici nema prijateljstva, još manje ljubavi i da su važni samo – INTERESI? (Rekao sam više puta na ovom Portalu, da to „pravilo“ ne važi za Srbe i Ruse,  i, nadam se, uspio da dokažem!)

Kada je riječ o Francuskoj, odavno nemam iluzija.  Ono što piše na spomeniku, na Kalimegdanu, posvećenom   „voljenju“ Srbije i  ove galske  zemlje, bilo je nedavno, u vrijeme zločinačkog razaranja srpskih krajeva od našeg dragog NATOa, u koji samo što nismo utrčali, a, obavijeno, zadugo, crnim platnom.

Znam da se Širak prije 24 godine, „nije složio“ sa bombardovanjem mostova na Savi.  I to je to.

Poslednji francuski predsjednik, koji je imao zaista prijateljski odnos prema srpskom narodu, bio je Fransoa Miteran. A poslednji general –  De Galoa… Floskula o „vječnom prijateljstvu“ odavno je upokojena.

Sjećam  se, veoma dobro, da je general Franše De Pere, (kome smo, u znak zahvalnosti(?) dali ulicu u Beogradu)  nakon proboja Solunskog fronta na Kaj akčalanu, jurio na konju za srpskom pješadijom, ne da bi ih osokolio da iz Srbije što prije istjeraju Austrougare, već da Srbi, osvetnici, ne bi  skrenuli prema Sofiji, pošto su ih braća Bugari već tri puta zadužili. Jednom u Balkanskim ratovima i dva puta u Prvom velikom ratu na Kajmakčalanu!

Žao mi je što aktuelni francuski Predsjednik nije Francuz ( već Hazar, kao i njegov prethodnik Sarkozi). Otuda lična skepsa prema poslednjim  razgovorima, dogovorima i nagoviještenim aranžmanima, koja, srećom, neće imati baš nikakvog uticaja  na buduće odnose Pariza i Beograda.

Ono na čemu će se vidjeti politički efekti pariskih pregovora ( da na čas zaboravimo one  već spoemenute trgovačke, ekonomske, vojno-industrijske,)  jesu  za srpski korpus dva važna, neću reći sudbinska,   pitanja: prijem tzv Kosova u Savjet Evrope i nacistička (englesko-njemačka) Rezolucija o  „genocidu“ u Srebrenici u  UN.  To će, bar što se mene tiče, biti veliki ispit za najnovije „prijateljstvo“ sa   Francuzima.

Ako Pariz ostane pri  podvaldžijskom, ozloglašenom planu „Šolc_-Makron“ o ozvaničenju Kosmeta kao samostalne države, znaćemo da smo „džaba krečili“.  Vidjećemo, konačno, šta  ovovremena Francuska, koja odavno ne liči na sebe, misli o egzistencijalnim srpskim pitanjima.

Dok to ne vidimo, „polakote“ sa finansijskim i ostalim aranžmanima!

Najzad  nadam  se da se onaj  poznati, skorašnji   poluvapaj srpskog Predsjednika: „Lažovi, ništa vam ne vjerujem!“, nije odnosio na sve čelnike „kvinte“ i da neće morati , uskoro, još jednom ili dvared da ga ponovi!