Parastos u premijerovom času

Piše: prof. dr Boris Brajović

U istorijskim događajima, a oni su fragmenti jedne neobuhvaćene cjeline, koja nam nereflektovana dolazi u svojoj neodređenosti i skrivenosti, jer svaka povijest ne dopire do istorijskog čina, nalaze se zapreteni, neosvjetljeni, prognani i izgubljeni trenuci života čija apokaliptika je postavljena kao zagonetka pred svakim nadolazećim čitanjem i tumačenjem.

Kako prošlost uvesti u prostor sadašnjosti? Prošlost postoji u raznim oblicima, ona je odisejevski politropična, ima onih prošlosti koje ne nestaju i koje ne obuhvata zaborav i potiskivanje i onih prošlosti koje se opiru svakom pokušaju njenog oživljavanja. Opasnija je, kaže Adorno, ona prošlost prepuna zamki krivice i kazne, koja pokušava da oživi i razvije se u krilu, ne njenih naslednika i “sinova” čiji su “očevi” razvili tu krivicu i taj grijeh, već kod onih koji su stigmatizovali i proskribovali tu krivicu kao svoj prokrustovski miraz koristeći ga za “golootački” purgatorijum ne samo jednog vremena i ljudi već svakog oblika nepoželjne drugosti. Nacionalsocijalizam u vidu neonacističkih formi benigniji je oblik od formi demokratskog oživljavanja nacističkih mehanizama od strane prosvijećenih demokrata i “pravilno orijentisanih”, reći će Adorno u istom tekstu o njemačkom suočavanju sa duhom jednog vremena.

Ma šta rekli istoričari, i ma kao to poetično zvučalo, istorija se ne ponavlja, niti je takvo što moguće, jer ne čine događaji ljude već obrnuto, i to ne čine neki apstraktni ljudi već stvarni i konretni ljudi u stvarnim i konkretnim vremenima u kojima su živjeli i djelovali, nosili napetosti, ideje, ubjeđenja, drame svoga postojanja. Duhove svoga vremena čiji koncepti nijesu mogući u novim kontekstima. Istorijski duhovi kao bauci kruže Crnom Gorom. Ako danas upitate bilo kojeg čovjeka u Crnoj Gori da li znaju ko je vojvoda Sinđelić, oni će vam ne samo to potvrditi već će reći da su ga i vidjeli i čuli, dok se nije opet sklonio u goru Romaniju. Taman toliko je i stvarna istorija koja se ponavlja.

U dijalogu markiza de Sada pod nazivom Dijalog između sveštenika i samrtnika, u kome se opisuje scena ispovjedi samrtnika ili barem pokušaja ispovjesti, samrtnik se opire svakoj vrsti sakramentalnog čina, filosofski lamentirajući ne nad svojim životom, što se pretpostavlja u takvom trenutku, već životom i ubjeđenjima sveštenika kome će u jednom času reći : “Posve je nemoguće vjerovati u nešto što ne razumijemo… Sve što nadilazi granice ljudskog duha ili je utvara ili je nekorisno”. Na pokušaj sveštenika da u smrtnom času ukaže na izvjesnost smrti koja vreba svakoga pa i njega, samrtnik će uzvratiti da je sveštenikov Bog “mašina koju je sebi napravio da bi služio svojim strastima” i da zato svi oni od Konfučija, Brahme, Mojsijevog Boga zaslužuju vješala, ne njihova učenja i ideje već oni sami. Ali kako povješati sve njih i kako je to moguće učiniti nad onima koji su na različite načine minuli ovim svijetom. Ubiti mrtvaca, oskrnaviti njegovo tijelo i “sve tako dalje, tamo do Golgote, i kad nam muške uzmete živote, grobovi naši boriće se s vama!”. Ali ono što markiz de Sad u svojoj budoarskoj književnosti nije ni mogao izmaštati obistinilo se u Crnoj Gori.

Sjećam se kako je u Hristu usnuli, iguman cetinjski Luka Anić duboko potrešen pričao, kako je negdje u Beogradu davno u ranoj mladosti, upoznao čovjeka rodom iz Pive koji mu je ispričao kako je njegov otac na “pravdi Boga” stradao i ubijen od komunista negdje u toku drugog svjetskog rata. U ljudskom saosjećanju, otac iguman ga je upitao gdje je grob njegovog oca, da odu da obave parastos, postiđeni i nesrećni čovjek je odgovorio da ne zna i da nikad nije tražio očevo tijelo i grob. Crna Gora je sva od nesmirenih duša i nekrotafa, od neizmirenih i nezaliječenih stigmi. Od takvih očeva i takvih sinova i kćeri, od Dola do Velike satkana je Crna Gora.

I u takvoj Crnoj Gori je moguće da prvi čovjek Vlade Crne Gore parastos okvalifikuje kao subverzivni teroristički akt koji će i krivično goniti. Kakav će to Proces biti. Tužilac protiv sveštenika i njegove molitve za upokojenog. Za pravo na život smrti prema Zakonu o mrtvima i njihovim pravima i obavezama nakon života. Taj bi Zakon obuhvatio i prije neki dan preminulog, američkog filosofa i američkog građanina Stenli Kavela, jednog od načitanijih mislilaca poslednjih decenija koji je postao poznat po zbirci eseja Moramo li misliti ono što kažemo? A da “neometano mislimo o stvarima o kojima ljudska bića ne mogu da ne misle”, Kavel je smatrao vrhovnim idealom kojem treba da teži američko društvo. To ne znači po njemu da sve što smatramo istinom da je nužno istinito, već da je uvažavanje onoga što nam je bitno neophodan uslov ozbiljnog mišljenja. A to se mišljenje, kao najveći oblik demokratije može samo ostvariti u dijalogu, uvažavanju i slobodi ostvarivanja onih naših mogućnosti koje nas čine bićima zajednice. Iz istorije smo ako ništa drugo naučili da su postojala i takva društva u kome su “zajednice” postojale i bez određene grupe ljudi i naroda i da je njihovo “isključivanje” bilo neophodan uslov za “funkcionalnu demokratiju”, ali znamo isto tako kako su ta društva završila. Kad sam ranih devedestih upitao jednog monaha sa Svete Gore šta je najvažnije u životu, rekao mi je na grčkom jeziku, uz blagi osmjeh, prosohi ke prosevhi. Pažnja i molitva. Otvorenost i briga za drugoga. Zaista, zaista Vam kažem.

Autor je redovni profesor na Filosofskom fakultetu u Nikšiću

Izvor: mitropolija