Overturizam

Piše: Nikola Malović

 Overturizam (overtourism) je novi termin kojim većina turista kad i domaćina definišu utisak da je turista previše. Kada zapravo turizam prerasta u overturizam?

*

Da je turizam prešao granice razumne održivosti vidi se po urbicidu, cijenama hrane i smještaja previsokim za kvalitet koji se nudi, nedostatkom parkinga, ali i hordama turista koji uprkos svemu opsijedaju destinacije poznate po neprohodnim gužvama. Ko u sezonskom špicu dođe u neki od zalivskih gradova zaslužio je personalizovanu plaketu s pečatom Turističke organizacije

*

U Veneciji se na kocke može da reže prezir gondolijera i konobara prema turistima spremnim da i van sezone, zimi, kad je more do koljena, u čizmama sjede i guštaju u čarima dekadentirane eks Republike

Dogodilo se to prvog ljeta nakon Doba od korone.

Kao kad pucneš palcem o kažiprst – Bokeljsko je primorje od 2022. postalo prenapučeno.

Po mnogima, ostvario se san začet 1902, kada je Antal Mađar u Zelenici kraj Herceg Novog podigao tada impozantno hotelsko zdanje, „Pansion na zelenoj plaži“, u kome su, na mjestu gdje je u Boki rođen turizam, boravile i krunisane glave. Početkom 20. vijeka niko nije mogao da sanja kako će upravo prevelik broj gostiju jednog dana da postane problem.

Pazimo…

Četvrtog januara 2025. u luku Kotor uplovio je prvi, 230 metara dug norveški kruzer “Viking Saturn” sa 895 putnika i 452 člana posade, mališa u odnosu na većinu od 485 kruzera koliko ih se očekuje do kraja godine. Svaki će dovesti u prosjeku preko 3000 putnika i preko 1000 članova posade.

Kao sardelama u bižici, drvenom ovalnom sudu za čuvanje slane ribe, uposlenim i užurbanim je Kotoranima kada se u uskim starogradskim ulicama nađu stisnuti u moru turista koji – niti vide u što gledaju, niti čuju što im se kazuje. Važan je samo selfi kao dokaz da su bili u Kotoru, potom Krfu, a prije toga u Veneciji.

Zagušenom Rivom bolesnik iz kola hitne pomoći brže će u kotorsku bolnicu da stigne na nosilima, 1637 metara dug tunel između Kotora i Tivta postaće opet automobilska dušegupka kroz koju se prvom i u leru prolazi tri kvarta od ure, a put od Heceg Novog, Kotora ili Budve do Tivatskog aerodroma trajaće neisplativo dugo, satima. Mještani pečeni suncem gledaće opet u turiste kako izlaze iz klimatizovanih taksi-vozila i sa koferima na točkiće po upekloj zvijezdi idu pješke do aerodroma, ne bi li kroz nepomičnu auto-kolonu u minut do – stigli na let…

Opisani užas ima svoje ime.

Overturizam (overtourism) je novi termin kojim većina turista kad i domaćina definišu utisak da je turista previše.

Onlajn servis Disneyfication Map, koji prati indeks overturizma, svrstao je Crnu Goru na peto mjesto liste od deset ugroženih zemalja svijeta, sa 3.02 furešta po domorocu, dok je Hrvatska druga, sa 3.78 gostiju po stanovniku.

Otkako je u Dubrovniku snimana kultna serija Game of Thrones, Igra prestola, samo tokom 2019. godine suštinski je neveliki grad posjetilo milion i četiristo hiljada turista. Dubrovnik je vremenom ograničio broj kruzera, Kotor još nije, jer je uvijek istorijski kaskao za obližnjim i konkurentskim Gradom – Republikom.

Odluka da se ograniči kroj kruzera, tj. da se turisti sputaju na bilo koji način, nije laka. Turistička se industrija fokusira isključivo na rast, bez obzira na posljedice. Lokalne vlasti zavise od vlasnika krupnog turističkog kapitala i ne smiju da donose odluke koje bi po mještane srednjoročno i dugoročno bile blagodatne. Sredstava za obilaznicu oko Boke nema bez namicanja evropskih ili kineskih dužničkih lanaca, a most koji bi u Kumborskom moreuzu ili tjesnacu Verige premostio Zaliv, pominje se preko 50 godina, uglavnom pred izbore.

Da je turizam prešao granice razumne održivosti vidi se po urbicidu, cijenama hrane i smještaja previsokim za kvalitet koji se nudi, nedostatkom parkinga, ali i hordama turista koji uprkos svemu opsijedaju destinacije poznate po neprohodnim gužvama. Ko u sezonskom špicu dođe u Kotor zaslužio je personalizovanu plaketu s pečatom Turističke organizacije.

Kada zapravo turizam prerasta u overturizam? Onda kada suvenirnice pozatvaraju čak i kafane po starim gradovima, kada visina kirije protjera podstanare ili na obod grada ili iz grada, kada vlasnici nekretnina od prodaje svojih odličnih lokacija kupe nove kvadrate udaljenije od starog grada, kada u špicu sezone od prevelike festivalske buke pukne zid neke palate, kada se ne može prići Domu zdravlja i bolnici, kada svaka starogradska pjaceta ili kaleta u rani sat biva zalivana iz mnogih uretri pivom propuštenim kroz bubrege, kada se – po receptu iz evropskih popularnih destinacija – dozvole noćne ture s kupanjem u fontanama, pušenjem koječega i ležanje po toplim pločnicima, kada se beskonačna kolona turista predvođena priučenim vodičima privede nekoj od kulturno-istorijskih svetinja – tada kroz pakao prolazi mještanin koji u gradu mora da obavi posao a parkirao se iza sedam uvala i osam rizorta.

Overtuziram je nadmašio sve rekorde, aplikacije za praćenje brodova i aviona premrežile su displeje u rukama frustriranih Evropljana. Turizmofobija je postala pokret, posebno u Barseloni, gdje hiperinflacija apartmana prijeti da protjera kritični broj žitelja. Oni nisu samo radna snaga, baš kao ni u Kotoru, Herceg Novom, Tivtu ili Budvi, oni čine duh destinacije. Barselona čini sve da ograniči broj beskorisnih selfijevaca, ali i da zabrani izdavanje apartmana unutar stambenih zgrada. U Veneciji se na kocke može da reže prezir gondolijera i konobara prema turistima spremnim da i van sezone, zimi, kad je more do koljena, u čizmama sjede i guštaju u čarima dekadentirane eks Republike.

Masovni turizam izobličio je mediteranska primorja, ne samo italijansko, špansko, grčko… već i bokeljsko, divljačkim porivom za pljačkom obalnih resursa. Iako ne zna da ima obalu od novembra do maja, Crna Gora i te kako zna da izlazi na more od maja do oktobra. San svakog crnogorskog policajca, kaže vic iz knjige „Bokeški humor“, jeste da ljeti zakupi dio Jadranske magistrale i da počne da radi privatno.

Šalu na stranu, na našoj obali još nema turizmofobičnih grafita poput onih iz Španije: Tourists, go home!, Turisti, poštujte moju zemlju i vratite se u svoju!, ili: Zabranjeno kupanje – Opasnost od meduza!, ali smo blizu da čak i nehotično, usljed hiperinflacije turista, na plus 39 u hladu, kad sezonski radni dan traje 24 časa, turistu koji pita u kojoj se zemlji on to nalazi, pošaljemo u tri lijepe.

Mi, Bokelji, starosjedioci, nastojimo da se fureštima nađemo na strani, ali sve bespomoćnije gledamo kako lokalne vlasti čije je sjedište u poslovično aturističkoj Podgorici – vezuju svoje koruptivne konope uz sve vrste morem pristiglih biznisa.

Običan puk od overtutirizma nema mnogo, iako je san s početka ovog teksta, od početka rada prvog hotela u Boki, 1902, nagovještavao drugu vrstu budućnosti, neku vrstu ravnoteže, u kojoj će Bokelj biti domaćin, vlasnik znalački vođenog hotela, poznavalac svih lokalnih pošti, ribarskih, izletničkih, restoranskih i inih, a ne stranac kome je Crna Gora, međunarodno priznata, suverena i samostalna per la finta država, predala a ne prodala sve vitalne plaže, uvale, rtove i portove. Bestidna, prodala je i nekadašnji konc-logor na ulazu u Boku Kotorsku, ostrvo Mamulu, po cijeni od 99.9 godina.

(Izvor: Pečat)