Ovakvi kakvi smo, neukrotiva djeca Balkana – takvi smo problematični, i Marko i mi!

Piše: Stefan Sinanović

Poređenje Marka Kovačevića sa Markom Kraljevićem – osim što je, naravno, odraz duhovne bijede, kulturne nedovršenosti i površnog obrazovanja – ispada, pukim nehatom, genijalno i simptomatično na makar nekoliko nivoa:

Tako je, nerazumijevajući suštinu epa, i njemački slavista Rajnhard Lauer govorio za Marka Kraljevića kako je ovaj simbol srpstva jer ore drumove a to je anticvilizacijski čin. Marko, međutim, ne ore bilo koje drumove nego »turske«, a drumovi uvijek nekud vode i Lauer mora da zna da Marko, svojim oranjem, od turskog nadiranja zapravo štiti njegovu, civilizovanu Evropu (usud našeg naroda). Istu Evropu čiji Volter, tj. njegov Kandid, kaže kako treba „…obrađivati svoj vrt” (a to je taman ono što Marko, i onaj epski i ovaj naš, radi: jer on sije ‘šenicu bjelicu a neko ga u tome ometa). Pa ko je tu anticivilizacija?

Marko Kraljević, koji ore drumove, kad pogubi od sebe boljega to priznaje i žali za naprijateljem, kad želi dušu da sačuva on svjedoči protiv vlastitog oca i stričeva jer mu laž nije bliska, kad želi da pomogne nesrećnima on ukida svadbarinu, kad ga majka pita je li se ikad uplašio on joj priznaje da jeste itd. Drugim riječima, Marko Kraljević je jedinstvena epska pojava, svojevrsna sinteza junaka kakvi su ruski Ilja Muromec, staroindijski Bhima i grčki Ahilej – složenost ovakvih junaka razumije se u ključu viteške etike. Oni nisu negativci, nego su po pravilu, ambivalentni, ali se u njihovim neprijateljima, isto po pravilu, često kriju guje.

Marko Kraljević je epski simbol srpskog naroda – on je u mnogim pjesmama (v. „Ženidba Đurđa Smederevca” ili „Marko Kraljević i Ljutica Bogdan”) veći junak i od samog Miloša. Svođenje Marka Kraljevića na pojednostavljenu strukturu nije plod slučaja nego se karikaturalnim prikazima epskog pustahije sa topuzinom i neurednim brkovima sa kojih kapa rujno vino zapravo prokazivao čitav njegov narod kao svojevrsno strašilo prosvećene i kultivisane Evrope. Marko Kovačević je nosilac duha srpskog naroda iz Crne Gore (više od svih ovdašnjih političara) i zverskom slikom koju pokušavaju da konstruišu na račun ovog momka (hipertrofiraće jedno namještanje sata ali nikad neće prikazati ljudski i iskreni zagrljaj sa jednim dobrim dječakom; satanizovaće ga zbog narodne pjesme ali će medijski ignorisati hiljade novih radnih mjesta, početak preporoda Nikšića itd.) pokušavaju da ocrne njegov pravi lik, a onda i lik svakog od nas.

Njihov problem sa Markom je kvintesencija srpskog pitanja u Crnoj Gori. Kad bi, kojim slučajem, ovaj prihvatio da ga svedu na svoju mjeru, da ga upristoje, nauče Šilerovu „Odu radosti” umjesto polit-nekorektne tradicije što se pjeva po proslavama (mada su se Marku Kraljeviću divili i Gete i Niče, a pamfletisti to ne znaju), zamijene mu kapu i objasne kako se, nakon izborne pobjede narodu valja obratiti i na engleskom (eto čisto zbog mentora koji nadgledaju proces) – tu ne bi bilo problema.

Nego mi ovakvi kakvi smo, neukrotiva djeca Balkana, nepodrezanih nokata i poludivlji, pola pijemo a pola dajemo šarcu, navikli da budemo to što jesmo, plešemo samo uz svoju muziku i odbijamo da nas kultivišu i smire, oremo im drumove i još nam se sviđa – e takvi smo problematični, i Marko i mi.

I zamislite: ne namjeravamo da prestanemo da postojimo. Strašno.